Na dan kad ljudi pohode počivališta svojih mrtvih, sjetim se IVANA GORANA KOVAČIĆA, pjesnika kojega volim od najranijih dana. Njegov grob, izgubljen negdje u planinama istočne Bosne, gdje je ubijen 1943. neće pohoditi nitko. Ostvarit će se proročanstvo zapisano njegovom rukom: “U planini mrkoj nek mi bude hum, / Nad njim urlik vuka, crnih grana šum”: Imao je samo 30 godina, otišao je u rat svojom voljom i odlukom, zgrožen količinom bestijalnosti i zla koje je fašizam proširio Europom. Bio je “naš Rimbaud”, darovit, smion, osebujan, posvećen literaturi do zadnje granice predanosti .Sa samo tri desetljeća života i 15-tak godina spisateljstva, ostavio je opus koji impresionira: pjesme, dijalektalne i na standardu, pripovijetke, feljtone, eseje, kritike, članke, prijevode.
Plivao je u jeziku “kao riba u vodi”, riječi je brižno skupljao, ispisivao na duge trake papira i lijepio na zid, da bi se njima poslužio kad sjedne za pisaći stroj. Imao je sjajan osjećaj za ritam, prirođenu “slikovitu imaginaciju”, stanoviti “kozmološki instinkt” da izvan vidljivog svijeta vidi skriveno i astralno: “Nijemo padoh. Razdrte mi grudi. / Ginuli su negdje cijele noći/ Zvijezde, travke, zrikavci i ljudi”.Svojoj je rodnoj, lukovdolskoj kajkavskoj varijanti, podigao divan spomenik u jeziku, u zbirci OGNJI I ROŽE. ” “Čez srce tiho potok teče / I nosi soze stare sreče. / I prošle toge, tihe smeške, / Iz krvi črne, duše teške”. Svojim goranskim težacima, vojacima , sjekačima, nadničarima, načinio je portrete od riječi, prožete ljubavlju i blagošću.Krsnom je imenu dodao pridjevak “Goran” ponosan na svoju zavičajnost.
Na standardu, pisao je pjesme pejzažne, ljubavne i refleksivne, prožete intuicijom, užitkom “širom otvorenih očiju ” i finim erotizmom: “”A sada lišće ne šapće nit sluša, / U skrovištu sad naše male šume / Bijeli se snijeg i ulazi u me / Ledena sumnja: jel’ to ljeto vrelo, / I jesen bješe, kada tvoje tijelo / Bijelilo se, toplo kao duša”. Generacije do 80-tih znale su podrobno i često naizust njegovu veličanstvenu poemu JAMA, koja sažima stradanja nevinih od četničke ruke ( od koje je i sam poginuo), u 10 potresnih pjevanja, sasvim iznimnih u poslijeratnoj pjesničkoj produkciji. U jednom izdanju crtežima je zbirku obogatio Edo Murtić, te je susret dva genija ostavio trag velike patnje i uzvišenja: “Krv je moje svjetlo i moja tama”.
Od njegovih prepjeva, najviše volim Rimbaudova “Spavača u dolu” i Wordsworthove “Sunovrate”. Ovo nije “dobačaj rukavice”, cijenim prevoditelje, no apsolutno je dokaz da samo snažan i izvoran pjesnik može kongenijalno prevesti poeziju, što ni najvrsniji znalac jezika ne može. Gubitak Gorana smatram nenadoknadivim, njegovo mjesto do danas neispunjenim. Bio je miljenik bogova i muza, uzeli su ga mladoga, što s godinama starenja počinjem smatrati povlasticom. Toliko je strašnih banalnosti i opstruktivnih manipulacija ostao pošteđen! Njegov se lemeš sjaji, podrezuje korove na pjesničkoj njivi, a ruka sije zvjezdano zrnje u brazdi hrvatskog jezika. Odlazim mu ponekad u Lukovdol, ne više u grupama, već sama i s najdražima, kao na hodočašće. Šum grana u planini šapće mi njegove riječi i ja ih razumijem besprijekorno, kupajući se u milju pjesničke fraze: “Na dragoj leži mjesečina / I san svih zvijezda na njoj sniva, / U grudi joj se bijele sliva,/ A svuda drugdje pomrčina”.
Neće biti vremena da prevedem sve njegovo i Galovićevo što sam bila naumila. Ali u mome srcu i umu taj je posao već učinjen, i mirna liježem usred pomrčine, tražeći njihovo svjetlo u snu.
1. studeni 2026. Flora Green