Ivana Šojat: Bili smo zapravo još djeca, nismo priželjkivali rat.

Zoran Zoro Filipović, Slatina 1991.

Bili smo zapravo još djeca. Nismo priželjkivali rat. Nismo zapravo uopće mislili da će doći do rata. Nadali smo se sretnom ishodu – usprkos vijestima koje su u kolovozu 1990. počele pristizati iz okolice Knina, a zatim i iz Petrinje, Pakraca, Gline, usprkos vijestima o napadima na policijske postaje, barikadama, o podmetanjima eksploziva pod vlakove, podmetnutim požarima u Dalmaciji. Rat zapravo nismo doživljavali kao moguću opciju ni kad su još ranije krenula “događanja naroda” s kojih su nam slali poruke da će nas “ubiti kao kerove pokraj plota” (npr. Paroški u baranjskome Jagodnjaku). Miru smo se nadali i kad je prva tenkovska granata ispaljena u stambenu zgradu na osječkom Sjenjaku. Nada je zatim umrla s prvim pokoljima, paležima i protjerivanjima.

Neki danas rat izvlače iz konteksta, u krivnji i odgovornosti izjednačavaju nas koji smo stali u obranu naših domova i naših golih života s onima koji su imali neke druge, drukčije, na mitologiji utemeljene planove. Ukalupljuju nas u identitetsku tezu o krezubim, zatucanim i agresivnim idiotima. Premda je među nama bilo mnogo onih koji su s fakulteta otišli u rovove, onih koji su zatim smogli snage vratiti se na fakultete, završiti ih, pa čak i doktorirati, onih koji su zatim nastavili sa svojim životima gradeći karijeru i vrijedno radeći. Ima, dakako, i onih koji su izgradili “karijeru” na traumi, ali oni su u manjini.

Odavno sam odustala od pokušaja da se opravdavam i branim od napada da sam čas ustaša, čas komunjara zbog istine koje se držim kao pijanac ili invalid plota pokraj kojeg su me mogli ubiti “kao kera” prije 35 godina. Samo ponekad skočim, kad mi neki od profesora na filozofskom recimo kaže da filozof ne može sudjelovati u ratu (usprkos činjenici da je, recimo, Sokrat bio ponosan na svoja sudjelovanja u ratovima), kad isti taj profesor krene o bivšoj državi govoriti kao o zemlji meda i mlijeka izostavljajući cenzuru i Slobodana Miloševića koji je stvorio temeljne pretpostavke za rasulo, ili kad mi profesionalne “ikone domoljublja” kažu da nemam prava pisati o Vukovaru zato što nisam branila Vukovar, nego Osijek… Jednako se tako “malo” pobunim i kad oni koji su, ponešto stariji od mene i muškog roda rat pratili izdaleka kažu da sam “opasna šovinistica”. Nekoć sam im se pravdala. Više ne. Nema smisla. Tko zna, shvatit će da nije isto rat na televiziji pratiti kao film i doživjeti ga u borbi za goli život. Vukovar i Škabrnja bili su borba za goli život, za opstojnost, za pravo na postojanje. Vukovar i Škabrnja strašno su utjelovljenje svega kroza što smo prošli mi koji nismo pristali uzmaknuti, koji smo (nažalost) shvatili da pacifizam umire u trenutku kad izbije rat (lako je sad, u miru razglabati o pacifizmu, teško je miroljubivim pokušajima nadjačati eksplozije). Mi koji smo nastavili živjeti s našom traumom, svi mi. Jer traumu su doživjeli i u sebi kroz život ponijeli svi. Oni u rovovima, oni u podrumima i oni koji su usprkos smrti nastavili popravljati dalekovode, gasiti požare, peći kruh, liječiti ranjene i bolesne, prevoziti ih u nemilosrdno granatirane bolnice…