
Pirro Ligorio (oko 1513.–1583.) ili kako je jedan napuljski arhitekt popravljao ruševine, dopisivao rimske natpise i ostavio arheolozima neugodan posao razlikovanja povijesti od njegove imaginacije
Postoje ljudi koji krivotvore povelje, drugi izmišljaju kraljevske pretke, treći pronalaze antičke povjesničare koji nikada nisu postojali, a postoje i oni osobito daroviti duhovi kojima se sve to čini nedovoljno ambicioznim, jer smatraju da bi trebalo popraviti samu prošlost. Među njima posebno mjesto pripada Pirru Ligoriju, napuljskom slikaru, arhitektu, antikvaru, istraživaču rimskih starina i jednom od najneobičnijih krivotvoritelja šesnaestoga stoljeća, koji je gotovo cijeli život proveo proučavajući antički Rim, da bi naposljetku zaključio kako bi mu se moglo ponešto i dodati. Njegova je pustolovina utoliko zanimljivija što nije bio nikakav običan opsjenar. Naprotiv, bio je izvanredno učen čovjek, jedan od važnih prethodnika moderne arheologije, autor golemih rukopisnih zbirki, graditelj papinskih palača i vrtova, nasljednik Michelangela na gradilištu bazilike svetoga Petra i tvorac jedne od najraskošnijih renesansnih vizija antičkoga svijeta. Ali sve te stvarne zasluge nisu ga mogle pomiriti s onim što mu je prošlost ostavila. Rim se, naime, pokazao nezahvalnim predmetom istraživanja: njegovi su hramovi bili porušeni, natpisi oštećeni, kipovi bez glava, građevine bez krovova, a mnogi od najzanimljivijih događaja ostali su bez odgovarajućih materijalnih svjedočanstava. Za obična bi povjesničara takvo stanje bilo razlogom za žaljenje. Za Ligorija predstavljalo je gotovo osobni izazov. Ako je već znao kako je antički Rim morao izgledati, zašto bi dopustio da ga činjenica što tako više ne izgleda spriječi u tome da ga prikaže u njegovoj pravoj veličini?
Pirro Ligorio rođen je u Napulju oko 1513. godine, u obitelji koja je pripadala tamošnjemu plemstvu. Njegov otac zvao se Achille, majka Gismunda, a o njegovu djetinjstvu i ranoj naobrazbi znamo razmjerno malo. Po svoj je prilici stekao solidno humanističko obrazovanje, premda se čini da je njegov najvažniji učitelj ipak bio crtež, odnosno ona sposobnost da se svijet razumije promatranjem njegovih oblika. U tome se razlikovao od naših dosadašnjih junaka. Annius iz Viterba bio je teolog koji je antiku ponajprije zamišljao kao povijest tekstova, Trithemius redovnik koji je svijetu pribavljao izgubljene kroničare, a Ceccarelli liječnik koji je između nekoliko latinskih povelja znao pronaći dovoljno slavnih predaka za čitavu kneževsku obitelj. Ligorio je, međutim, bio umjetnik. Njemu nije bilo dovoljno da prošlost nešto kaže. Ona je morala i izgledati kako treba. U Rim je stigao vjerojatno oko 1534. godine, dakle svega nekoliko godina nakon strašnoga pustošenja koje su mu 1527. priredile postrojbe cara Karla V. Grad se još oporavljao od te katastrofe, ali je istodobno bio najveća renesansna graditeljska radionica i gotovo nepregledno nalazište ostataka antičkoga svijeta. Čovjek je mogao prošetati između ruševina rimskoga hrama i nove kardinalske palače, vidjeti antički stup ugrađen u kršćansku crkvu, a zatim naići na nekoga poduzetnika koji je iz staroga mramora proizvodio vapno za nove građevine. Rimljani su stoljećima živjeli među ostatcima vlastite prošlosti, ali nisu uvijek pokazivali osobitu sentimentalnost prema činjenici da su ti ostatci stari petnaest ili šesnaest stoljeća. Mramor je bio mramor, osobito kada ga je trebalo upotrijebiti za neku novu palaču. Naš je Ligorio u takvu gradu mogao istodobno naučiti dvije vrlo korisne stvari: da se antička prošlost nalazi gotovo posvuda i da vrlo brzo nestaje.
Isprva se bavio slikarstvom. Godine 1542. ugovorio je oslikavanje pročelja jedne rimske palače, a nekoliko godina poslije izveo prizore iz života svetoga Ivana Krstitelja za oratorij San Giovanni Decollato. U tim je radovima već pokazivao sklonost arhitektonskim kompozicijama: ljudske su mu figure bile važne, ali je pozornica na kojoj su nastupale često bila još važnija. Nije se mogao zadovoljiti običnim prikazivanjem ljudi i njihovih radnji. Morao ih je smjestiti među stupove, lukove, vijence i antičke građevine, kao da nijedan povijesni događaj nije dovoljno ozbiljan ako se ne odvija u dostojnoj arhitekturi. U međuvremenu je sve više vremena provodio među rimskim starinama, crtao kipove, reljefe, grobnice i građevinske ostatke, prepisivao latinske natpise, proučavao antički novac i uspoređivao njegove prikaze s onim što je mogao vidjeti na ulicama grada. Godine 1546. svjedočio je radovima tijekom kojih su otkriveni ostatci Augustova slavoluka na Rimskome forumu, da bi ubrzo zatim znatan dio tih ostataka bio uništen. Bila je to vrlo poučna epizoda za čovjeka koji je želio sačuvati antičku prošlost: ono što je tek bilo pronađeno moglo je nestati prije nego što ga itko uspije ozbiljno proučiti. A budući da je naš Pirro već tada posjedovao izvanrednu crtačku vještinu, zaključio je kako bi barem na papiru trebalo spasiti ono što stvarni grad nije bio spreman poštedjeti.
Njegova se karijera presudno promijenila 1549. godine, kada je stupio u službu kardinala Ippolita II. d’Este, jednoga od najbogatijih i najraskošnijih crkvenih dostojanstvenika tadašnje Italije. Ippolito je bio sin vojvode Alfonsa I. d’Este i Lucrezije Borgije, čovjek koji je u sebi spajao ambicije velikoga renesansnog kneza s dostojanstvom kardinala, a njegovi su interesi obuhvaćali umjetnost, graditeljstvo, antičke starine i sve ono što je moglo povećati slavu njegove obitelji. Ligorio je u njegovoj službi postao antikvar, što u šesnaestom stoljeću nije značilo prodavača staroga namještaja, nego učenjaka koji je poznavao antičke spomenike, mogao tumačiti natpise, prepoznati skulpture, savjetovati pri kupnji starina i, kada je bilo potrebno, nadzirati arheološka iskapanja. Bila je to služba koja je obuhvaćala ponešto od onoga što danas rade povjesničar umjetnosti, arheolog, kustos i arhitekt, uz dodatnu obvezu da sve te djelatnosti, kada okolnosti zahtijevaju, posluže slavi poslodavca. Ligorio ju je prihvatio s oduševljenjem, jer je napokon mogao svoje poznavanje antičkoga svijeta upotrijebiti u službi čovjeka koji je imao dovoljno novca da se njegove zamisli pretvore u stvarnost.
Kada je Ippolito 1550. postao upraviteljem Tivolija, nedaleko od Rima, pojavila se prilika za jedan od najveličanstvenijih vrtnih pothvata renesanse. Ondje je trebalo preurediti nekadašnji samostan, izgraditi palaču i stvoriti vrt koji će kardinalovu slavu prikazivati gotovo dostojnijom od antičkih careva. Ligorio je osmislio velik dio toga pothvata, poznatoga kao Villa d’Este, u kojemu su se terasasti vrtovi, fontane, vodeni kanali, kipovi, mitološki prizori i arhitektonske kompozicije stopili u jedno od najljepših ostvarenja talijanske vrtne umjetnosti. Voda je ondje tekla niz padine, izbijala iz kamenih čeljusti, padala u bazene, pokretala neobične naprave i pretvarala čitav vrt u gotovo kazališnu predstavu, a među mitološkim junacima osobito mjesto zauzimao je Herkul, kojega su Estensi rado povezivali s vlastitom dinastičkom slavom. Nije to bila prijevara u uobičajenom smislu riječi. Renesansni je vrt bio mjesto na kojemu se mitologija namjerno pretvarala u arhitekturu, a obiteljska se veličina predstavljala jezikom antičkih junaka. Ako je kardinal želio šetati među bogovima, nimfama i herojima, Ligorio mu je mogao urediti okružje u kojemu će takva želja izgledati posve prirodno. Uostalom, kada se već raspolaže bogatstvom obitelji Este, zašto bi se čovjek zadovoljavao običnim vrtom u kojemu rastu samo stabla?
U okolici Tivolija nalazila se i Hadrijanova vila, jedna od najvećih i najneobičnijih rezidencija rimskih careva, građena u drugome stoljeću kao golemo arhitektonsko ostvarenje u kojemu su se spajali vrtovi, kupališta, palače, knjižnice i građevine nadahnute različitim dijelovima Carstva. Kada ju je Ligorio počeo istraživati, velik dio kompleksa već je bio razoren, a mnogi su spomenici nestali ili bili prekriveni zemljom. Iskapanja su imala i vrlo praktičnu svrhu: pronađeni kipovi, reljefi i drugi vrijedni predmeti mogli su obogatiti kardinalove zbirke. Ali Ligorio se nije zaustavljao na pukom pronalaženju antičkih skulptura. Proučavao je raspored zidova, bilježio arhitektonske ostatke, izrađivao nacrte i pokušavao rekonstruirati funkciju pojedinih građevina. U njegovim je rukopisima sačuvana dragocjena dokumentacija o spomenicima koji su poslije nestali ili bili izmijenjeni, pa suvremena arheologija još uvijek mora računati s njegovim svjedočanstvima. Bila je to stvarna znanstvena zasluga. Čovjek koji će poslije biti ozloglašen zbog izmišljenih natpisa među prvima je razumio koliko je važno starinu ne samo iskopati nego i zabilježiti njezino stanje prije nego što je netko ponovno upotrijebi kao građevinski materijal. Ali što je više istraživao antičke građevine, to mu je postajalo jasnije da će, želi li ih doista razumjeti, morati zamisliti i ono što više ne može vidjeti. A upravo je tu započinjala njegova velika teškoća s poviješću.
Ligorio se, naime, nije zadovoljavao bilježenjem ruševina. Čitao je Vitruvija, Plinija, Livija i druge antičke pisce, proučavao prikaze građevina na rimskome novcu, uspoređivao ostatke stupova, zidova i temelja te zaključivao kako su pojedini spomenici morali izgledati. Takvo razmišljanje samo po sebi nije bilo nimalo neobično; upravo se na uspoređivanju ostataka i pisanih izvora temelji velik dio moderne arheološke rekonstrukcije. Ali naš je antikvar imao jednu osobitu sklonost: ondje gdje se pouzdan podatak nije mogao pronaći, nije uvijek bio spreman ostaviti prazno mjesto. Ruševina je za njega bila nešto privremeno, gotovo neugledna faza između nekadašnje veličine i njezina ponovnoga prikazivanja. Povijest je, prema njegovu ukusu, morala biti cjelovita. Ako je znao gdje se nalazio neki hram, nastojao je rekonstruirati njegov izgled; ako je iz književnoga izvora poznavao kakvu antičku ustanovu, želio joj je pronaći građevinu; a ako je na starome kamenu ostalo samo nekoliko slova, bio je sklon zaključiti kako ih se uz dovoljno učenosti može ponovno povezati u savršeno razumljiv tekst. Taj je postupak imao jednu nesumnjivu prednost: antički se Rim pred njegovim očima postupno pretvarao iz golema groblja porušenih građevina u grad u kojemu se ponovno moglo živjeti.
Najveličanstveniji izraz te potrebe bila je velika karta antičkoga Rima koju je objavio 1561. godine pod naslovom Anteiquae urbis imago, odnosno Slika drevnoga grada, prema njegovu nacrtu, u izdanju Michelea Tramezzina. Riječ je o raskošnome grafičkom pothvatu, karti širokoj približno metar i pol, sastavljenoj od šest otisnutih listova, na kojoj se pred gledateljem prostirao gotovo čitav antički Rim s hramovima, palačama, kupalištima, amfiteatrima, trgovima, ulicama, zidinama i nebrojenim građevinama. Ondje gdje je stvarni grad šesnaestoga stoljeća nudio samo ostatke i praznine, Ligorio je prikazao veličanstvenu cjelinu, gotovo kao da je osobno prošetao njegovim ulicama u vrijeme careva. Nije se radilo tek o zemljopisnoj karti. Bio je to portret grada kakav je naš antikvar želio ponovno vidjeti, velika vizualna rekonstrukcija koja je istodobno predstavljala ozbiljan pokušaj proučavanja antičke topografije i umjetničko djelo gotovo neograničene imaginacije. Ligorio je poznavao sačuvane spomenike, proučavao stare tekstove i raspolagao velikim brojem vlastitih crteža, ali je ondje gdje se građevina nije mogla rekonstruirati na temelju pouzdanih dokaza morao posegnuti za arhitektonskom pretpostavkom, a nerijetko i za slobodnom invencijom. Na papiru se Rim ponovno pojavio kao savršeno uređen grad, neusporedivo potpuniji od onoga koji su njegovi suvremenici mogli vidjeti s Kapitolija. Bio je to, rekli bismo, jedan od najljepših odgovora koje je renesansa mogla dati stoljećima rušenja: ako su se građevine već morale pretvoriti u ruševine, nitko nije mogao zabraniti njihovu ponovnu izgradnju barem u mašti jednoga izvanredno nadarenog arhitekta.
Ali našemu se antikvaru nije činilo da se antički Rim može rekonstruirati samo nacrtima građevina. Uostalom, čemu služi savršeno obnovljen grad ako ne znamo tko je u njemu živio? Zato je godinama sastavljao golemu enciklopediju rimskih starina, poznatu pod zajedničkim naslovom Delle antichità di Roma, u kojoj je prikupljao podatke o građevinama, bogovima, svećenicima, običajima, javnim igrama, vojsci, medicini, odjeći, obrtima, novcu, nadgrobnim spomenicima i gotovo svim mogućim pojedinostima antičkoga života. Rukopisi su nastajali desetljećima, u više inačica i redakcija, a danas su raspršeni među knjižnicama i arhivima Napulja, Torina, Oxforda i drugih europskih gradova. U njima se nalazi golema količina autentičnih podataka, crteža i prijepisa spomenika koji su poslije nestali, ali i ono što će našem junaku osigurati posebno mjesto u povijesti učenih prijevara: stotine i stotine natpisa kojima se antički Rim mogao pohvaliti tek nakon što ih je Ligorio zabilježio. Nevolja je bila u tome što mnogi od njih nisu postojali prije nego što ih je zabilježio.
Latinski su natpisi za proučavanje rimske povijesti bili neprocjenjivo važni. Na njima su se nalazila imena careva, magistrata, vojnika, obrtnika, oslobođenika, liječnika, supruga, djece i roditelja, gotovo nebrojeni mali tragovi ljudi koji bi bez tih kamenih spomenika bili zauvijek izgubljeni. Ali stari su natpisi često bili oštećeni. Ponekad je nedostajalo nekoliko slova, ponekad pola retka, a katkada se moglo pročitati samo ime pokojnika ili nekoliko riječi posvete. Takvo je stanje našemu antikvaru moralo biti osobito neugodno. Jer ako već postoji nadgrobni spomenik, zašto bi se na njemu smjelo čitati samo pola rečenice? A ako je poznato kako su Rimljani obično pisali nadgrobne natpise, ne bi li se moglo zaključiti i što je nekoć stajalo ondje gdje je kamen sada oštećen? Isprva je Ligorio dopunjavao pojedine tekstove, ali nije uvijek jasno označavao što je doista sačuvano, a što je rezultat njegove rekonstrukcije. U nekim je slučajevima djelomično očuvan spomenik prikazivao kao potpun, drugdje je prema stvarnomu ulomku sastavljao tekst koji bi mogao izgledati kao njegova izvorna cjelina, a zatim su se počeli pojavljivati i natpisi za koje nije bilo nikakva neovisnog svjedočanstva da su ikada postojali. Budući da je poznavao rimske formule, službene titule, osobna imena, religijske posvete i nadgrobne običaje, mogao je sastaviti sasvim uvjerljiv antički natpis, osobito kada ga je poslije prikazao u vlastitoj zbirci među desecima autentičnih primjeraka.
U tome je bilo nečega gotovo dirljivo pedantnog. Ligorio nije jednostavno pisao besmislice na latinskom jeziku. Naprotiv, mnogi su njegovi izmišljeni tekstovi nastajali iz stvarnoga znanja o rimskim ustanovama, običajima i zanimanjima. Ako je, primjerice, iz književnih izvora znao da je u Rimu postojala neka ustanova, mogao je zaključiti kakav bi natpis o njoj morao postojati, a zatim ga sastaviti prema poznatim epigrafskim obrascima. Ako je istraživao određenu skupinu rimskih obrtnika, moglo se dogoditi da u njegovim rukopisima odjednom osvane nadgrobni spomenik jednoga od njih, s imenom, zanimanjem i prikladnom formulom posvete. Tako su se iz stvarnih povijesnih podataka rađali dokumenti koji su zatim trebali potvrđivati upravo te podatke. U tome je naš Ligorio bio gotovo sušta suprotnost običnomu falsifikatoru, koji izmišlja zato što ništa ne zna. On je znao toliko da je povremeno počinjao vjerovati kako može nadomjestiti i ono što mu povijest nije ostavila. Njegova se učenost pretvarala u tvornicu dodatnih dokaza.
Osobito lijep primjer pruža nadgrobna ploča koja se danas čuva u rimskome Nacionalnom muzeju, posvećena stanovitoj Lucrini Iucundi. Prema latinskome natpisu, spomenik je podigao Publijev oslobođenik Lucrinus Thalamus, obrtnik povezan s izradom korintskih posuda, a grobno je mjesto navodno kupljeno za deset tisuća srebrnih denara. Taj je podatak već sam po sebi morao pobuditi stanovitu znatiželju, jer je riječ o prilično raskošnoj svoti za grob jednoga rimskog obrtnika. Ali još su zanimljivije neobične formule samoga natpisa, njegovo jezično oblikovanje i okolnosti u kojima se pojavio. Suvremena epigrafija smatra ga krivotvorinom, a poznat je upravo preko Ligorijeva djelovanja. Pred nama je, dakle, nešto mnogo raskošnije od obična pogrešnog prijepisa. Imamo stvaran mramorni spomenik s latinskim tekstom koji govori o ljudima za čije postojanje nemamo pouzdana neovisnog dokaza. Naš je antikvar, čini se, uspio pribaviti nadgrobni spomenik pokojnicima koji su svoje mjesto u rimskoj povijesti stekli tek zahvaljujući njegovoj mašti. Mora se priznati da je riječ o vrlo velikodušnome postupku. Toliki su stvarni Rimljani umrli bez ikakva spomenika, a Ligorio je odlučio barem nekolicini onih čije postojanje nije bilo sigurno osigurati sasvim pristojnu kamenu uspomenu.
Zanimljivo je da su upravo takvi natpisi poslije predstavljali jednu od najvećih teškoća moderne epigrafije. Kada je u devetnaestom stoljeću započelo sustavno izdavanje Corpus inscriptionum Latinarum, goleme zbirke latinskih natpisa Rimskoga Carstva, pokazalo se da među tisućama prijepisa iz ranijih stoljeća postoji znatan broj tekstova čiju autentičnost valja ozbiljno preispitati. Theodor Mommsen i njegovi suradnici morali su razlikovati stvarne rimske spomenike od onih koji su nastali u radionicama renesansnih antikvara, a Ligorijevo se ime ubrzo pokazalo jednim od najvažnijih u tome neobičnom području. U starijem epigrafskom korpusu među takozvane falsae Ligorianae uvrštena su 2.993 natpisna teksta povezana s njegovim rukopisima. Brojka je impresivna, premda bi bilo pogrešno zaključiti da je Ligorio osobno izmislio baš svaki od tih tekstova. Novija su istraživanja pokazala da se među starijim osudama nalaze i autentični natpisi, da pojedini tekstovi predstavljaju pogrešne rekonstrukcije stvarnih ulomaka te da se svi sporni primjeri ne mogu jednako sigurno proglasiti svjesnim krivotvorinama. Ali čak i uz tu važnu ogradu razmjeri njegova pothvata ostaju zapanjujući. Od gotovo tri tisuće spornih natpisa oko sedamdeset bilo je izvedeno i na kamenu, a među njima su kasniji istraživači uspjeli potvrditi autentičnost dijela spomenika koje su stariji epigrafičari odbacili. Tako je proučavanje našega Ligorija postalo osobit oblik arheološke detektivske djelatnosti, u kojoj se svaki kamen, rukopis i prijepis mora ponovno ispitivati prije nego što se odluči pripada li antičkome Rimu ili njegovu renesansnom obnovitelju.
Jednako je poučno što ni najnovija istraživanja nisu iscrpila sve njegove domišljatosti. U studiji objavljenoj 2025. godine, posvećenoj natpisima rimskih liječnika u Ligorijevim rukopisima, proučeno je pedeset devet tekstova, od kojih je trideset pet ocijenjeno neautentičnima. Među njima se pojavljuju liječnici različitih zanimanja i specijalnosti, ali njihovi natpisi ponekad sadržavaju formule, stručne nazive ili okolnosti koje ne odgovaraju pouzdano dokumentiranoj rimskoj epigrafiji. Posebno je zanimljivo što je znatan dio tih krivotvorenih liječničkih natpisa nastao u kasnijem, ferarskom razdoblju njegova života, kada više nije svakodnevno obilazio rimske ruševine, nego je velik dio antičkoga svijeta rekonstruirao iz vlastitih bilježaka i knjiga. Mora se priznati da je čovjek pokazivao zavidnu stvaralačku upornost. Napustio je Rim, ali Rim nije napustio njega. Mogao je sada, u miru svoje radne sobe, nastaviti otkrivati nove antičke liječnike, obrtnike i javne službenike, čak i kada više nije imao priliku osobno posjetiti mjesta na kojima su njihovi spomenici navodno bili pronađeni.
U međuvremenu je njegova arhitektonska karijera dosegnula gotovo sam vrhunac renesansnoga graditeljstva. U službi papa Pavla IV. i Pija IV. radio je na vatikanskim građevinama, osmislio raskošni Casino u vatikanskim vrtovima, danas poznat kao Casina Pija IV., i sudjelovao u preuređivanju Belvederskoga dvorišta, gdje je njegov znameniti veliki nišni završetak, Nicchione, postao jednim od prepoznatljivih elemenata vatikanske arhitekture. Godine 1564., nekoliko mjeseci nakon Michelangelove smrti, imenovan je arhitektom gradilišta bazilike svetoga Petra, dok je Jacopo Barozzi da Vignola postao drugim arhitektom. Bio je to izvanredan uspjeh. Čovjek koji je tri desetljeća prije stigao iz Napulja kao razmjerno nepoznat slikar sada je naslijedio jednoga od najvećih umjetnika svih vremena na najvažnijem gradilištu kršćanskoga svijeta. Ali tu se pojavila okolnost koja nam otkriva još jednu crtu njegova karaktera: Ligorio nije osobito volio Michelangela.
Prema Vasarijevu svjedočanstvu, naš je antikvar još za Michelangelova života govorio o njemu s neprikrivenim omalovažavanjem, toliko da se veliki umjetnik morao žaliti na njegove postupke. Nije, dakako, moguće iz toga jednostavno zaključiti kako je Ligorio bio običan zavidnik. Između dvojice ljudi postojale su ozbiljne umjetničke i profesionalne razlike, a Vasari, koji je Michelangela gotovo obožavao, nije bio osobito nepristran sudac njegovim protivnicima. Ali ne može se poreći da je naš Ligorio imao dovoljno samopouzdanja da kritizira čovjeka kojega su mnogi suvremenici smatrali gotovo božanskim genijem. Kada je naposljetku došao na njegovo mjesto, pokušavao je utjecati na daljnju gradnju bazilike, a protivnici su ga optuživali da želi mijenjati Michelangelove zamisli i da mu nedostaje praktičnoga graditeljskog iskustva. Vasari je poslije tvrdio da je s položaja bio uklonjen zbog pogrešaka, premda suvremeni povjesničari upozoravaju da je njegov stvarni doprinos gradnji svetoga Petra mnogo složeniji nego što proizlazi iz tih neprijateljskih prikaza. Uostalom, čovjek koji je godinama uspješno projektirao vrtove, palače i velike arhitektonske kompozicije nije mogao biti potpuna neznalica u graditeljstvu, ma koliko mu se Michelangelovi prijatelji protivili.
Njegov položaj na papinskom dvoru ipak je postajao sve nesigurniji. U srpnju 1565. našao se u rimskome zatvoru Tor di Nona, optužen za prijevaru na štetu Apostolske komore, odnosno papinske riznice. Proveo je ondje dvadeset dva dana, a sam je tvrdio da su optužbe rezultat neprijateljskih spletaka. Nije moguće pouzdano zaključiti da je doista počinio ono za što su ga teretili, ali je činjenica da se papinski arhitekt, nasljednik Michelangela i čovjek koji je uređivao vatikanske vrtove, našao iza rešetaka morala predstavljati vrlo neugodnu epizodu njegove karijere. A onda se, nedugo nakon izlaska iz zatvora, suočio s problemom koji je bio mnogo ozbiljniji od bilo kakva spora oko antičkoga natpisa. Na Sikstinskoj kapeli pojavile su se pukotine koje su izazvale strah od urušavanja, toliko da se papa Pio IV. preselio u sigurniji dio palače. Ligorio je, kao jedan od odgovornih arhitekata, morao sudjelovati u rješavanju konstruktivnih teškoća. Prizor je gotovo savršen za razumijevanje njegova neobičnog karaktera. Čovjek kojega su njegovi protivnici optuživali za pretjeranu učenost i nedostatak praktična graditeljskog znanja morao je sada misliti na stabilnost zidova zgrade čiji je svod oslikao sam Michelangelo. Tu mu nisu mogli pomoći ni rimski carevi, ni dopunjeni natpisi, ni savršeno nacrtani hramovi. Zid je, naime, bio stvaran, a pukotina nije zahtijevala tumačenje nego popravak.
Nakon smrti Pija IV. i izbora Pija V., mnogo strožega i asketskijega pape, okolnosti su za Ligorija postale još nepovoljnije. Novi papa nije osobito cijenio raskoš antičkih kipova, poganskih božanstava i mitoloških prizora kojima je njegov prethodnik ukrašavao vatikanske vrtove. Naš se arhitekt tako našao u pomalo komičnu položaju čovjeka čija je najveća umjetnička strast, veličanstvena obnova poganske antike, postala nezgodna upravo u središtu kršćanskoga svijeta. Mogao je rekonstruirati gotovo svaki rimski hram, ali nije mogao natjerati papu da se divi antičkim bogovima. Godine 1568. prihvatio je službu na dvoru vojvode Alfonsa II. d’Este u Ferrari, a sljedeće se godine ondje trajno nastanio. Bio je to povratak pod zaštitu obitelji kojoj je dugovao velik dio svoje umjetničke karijere, premda više nije raspolagao jednakim mogućnostima kao tijekom najvećih rimskih pothvata. Radio je na uređenju dvorskih prostora, organizirao umjetničke zbirke, izrađivao nacrte za svečanosti i arhitektonske dekoracije, a osobito se posvetio uređivanju svojih rukopisa o rimskim starinama. Ferrara mu je pružila ono što mu je u Rimu možda najviše nedostajalo: dovoljno vremena da golemo znanje prikupljano tijekom desetljeća počne pretvarati u sustavno djelo.
A onda se dogodilo nešto što njegovoj biografiji daje neočekivan obrat. U studenome 1570. Ferraru je pogodio snažan potres, jedan od najtežih u njezinoj povijesti, nakon kojega su se tijekom sljedećih mjeseci i godina nastavili naknadni udari. Građevine su bile oštećene, stanovnici prestrašeni, a gradske i crkvene vlasti suočene s pitanjem koje se u tadašnjoj Europi često rješavalo mnogo lakše u teologiji nego u arhitekturi: zašto se zemlja trese? Mnogi su u katastrofi vidjeli Božju kaznu, nebesko upozorenje ili posljedicu neobičnih kozmičkih utjecaja, a papa Pio V. čak je povezivao nevolje Ferrare s vjerskom politikom njezina vojvode i njegovim odnosom prema židovskim izbjeglicama. Ligorio je, međutim, reagirao na način koji bi mogao iznenaditi svakoga tko ga poznaje samo kao proizvođača lažnih rimskih natpisa. Prihvatio se proučavanja prirodnih uzroka potresa, bilježio njihove posljedice i razmišljao kako se građevine mogu zaštititi od budućih podrhtavanja tla. U svojemu rukopisu Libro di diversi terremoti, sastavljanome tijekom katastrofe i neposredno nakon nje, nije se zadovoljio uobičajenim raspravama o podzemnim vjetrovima, nebeskim utjecajima i božanskoj kazni, nego je pokušao utvrditi zbog čega se pojedine zgrade ruše, a druge ostaju stajati.
Njegovi prijedlozi nisu bili tek općenite preporuke da se kuće grade čvršće. Razmatrao je debljinu zidova, njihov odnos prema visini građevine, način povezivanja uglova, mogućnost primjene željeznih spona i raspored konstrukcijskih elemenata. Nacrtao je čak i prijedlog kuće posebno oblikovane tako da bolje podnosi seizmičke udare, pa se njegovi zapisi danas smatraju jednim od najranijih ozbiljnih pokušaja protupotresnoga projektiranja u Europi. Nije, dakako, raspolagao modernom seizmologijom, a pojedine su mu pretpostavke o prirodnim uzrocima potresa bile pogrešne, ali je jasno razumio da opasnost ne treba samo tumačiti nego i pokušati smanjiti. U tome je bio gotovo dva stoljeća ispred velike europske rasprave o protupotresnoj gradnji koja će se razviti nakon lisabonskoga potresa 1755. godine. Moram priznati da mi je ta epizoda jedna od najljepših u cijeloj njegovoj biografiji. Čovjek koji je bio spreman dopunjavati antičke natpise kada mu se njihova nepotpunost činila neprihvatljivom, kada se suočio s mogućnošću da mu se nad glavom sruši stvarna kuća, pokazao je vrlo ozbiljan osjećaj za granice mašte. Mogao je izmisliti rimskoga liječnika, ali nije mislio da će time izliječiti potresom napukli zid.
Ligorio je u Ferrari ostao do smrti 1583. godine, ostavivši iza sebe arhitektonska djela, crteže, rukopisne zbirke, obitelj i golemo mnoštvo antičkih natpisa koji će sljedećim naraštajima prirediti nemalo posla. Njegova se reputacija tijekom stoljeća mijenjala gotovo jednako neobično kao i sudbina rimskih spomenika koje je proučavao. Renesansni i barokni učenjaci služili su se njegovim zapisima, poznavali njegove karte i divili se njegovoj obaviještenosti, ali su s razvojem moderne filološke kritike i epigrafije sve jasnije izlazile na vidjelo ozbiljne nepravilnosti. U devetnaestom stoljeću, kada je Mommsen sa suradnicima započeo golem posao izdavanja latinskih natpisa, Ligorio se našao među najsumnjivijim imenima čitave povijesti epigrafije. U njegovim se rukopisima nalazilo toliko spornih tekstova da je, prema jednoj kasnijoj znanstvenoj opservaciji, gotovo tri četvrtine rimskih natpisa uvrštenih u odgovarajući odjeljak krivotvorina bilo povezano s njegovim imenom. Ali što su se istraživanja više razvijala, to je postajalo jasnije da našega antikvara nije moguće jednostavno otpisati kao lažljivca. Među njegovim bilješkama nalazili su se autentični natpisi koji su poslije izgubljeni, prijepisi čija je vrijednost bila neprocjenjiva i rekonstrukcije koje su, unatoč stanovitoj slobodi, ponekad bile izvanredno pronicave. Njegova je krivnja bila upravo u tome što nije uvijek smatrao potrebnim razlikovati ono što je pronašao od onoga što je sam zaključio da je moralo postojati.
Uostalom, u tome je ležala i njegova prava veličina i njegova prava slabost. Bio je jedan od onih renesansnih ljudi koji su u antičkome svijetu prepoznavali toliko reda, ljepote i unutarnje logike da im je njegova stvarna, nepotpuno sačuvana povijest morala izgledati kao nepristojno oštećena knjiga. Nije bilo dovoljno znati da je neka građevina nekoć postojala; trebalo je vidjeti njezin oblik. Nije bilo dovoljno pročitati da su Rimljani imali određene ustanove; trebalo je pronaći i natpise koji će ih potvrditi. Nije bilo dovoljno spasiti porušene stupove i glavama lišene kipove; trebalo je obnoviti čitav grad, njegovu arhitekturu, društveni život i uspomenu na ljude koji su njime nekoć prolazili. U umjetnosti je takva potreba mogla proizvesti veličanstven vrt, kartu antičkoga Rima ili arhitektonsku kompoziciju koja će stoljećima izazivati divljenje. U historiografiji je, međutim, mogla proizvesti vrlo ozbiljnu nepriliku, jer se između rekonstrukcije mogućega i krivotvorenja stvarnoga nalazi granica koju ni najveća učenost ne može nekažnjeno prijeći.
A upravo je tu granicu Ligorio prelazio s gotovo bezazlenom samouvjerenošću. Nije, barem koliko možemo zaključiti iz njegova rada, imao potrebu izmišljati nepoznate rimske careve kako bi od njih tražio nasljedstvo, niti je poput našega Ohmućevića nastojao pribaviti slavne pretke vlastitoj obitelji. Njegova je ambicija bila drukčija. Želio je da antički Rim bude cjelovit, da se ono što se o njemu znalo podudara s onim što se moglo vidjeti i da nijedan važan dio njegova nekadašnjega života ne ostane sasvim bez svjedočanstva. Zbog toga je, ondje gdje su drugi povjesničari morali priznati da nešto ne znaju, naš antikvar ponekad odlučivao da bi uz dovoljno učenosti ipak morao znati. Tako je nastajala ona osobita vrsta krivotvorine koja nije proizvod običnoga neznanja nego pretjerana povjerenja u vlastito znanje. Ligorio nije uvijek izmišljao činjenice zato što nije znao kako je prošlost izgledala, nego upravo zato što je bio uvjeren da to vrlo dobro zna.
U tome mi se čini gotovo tragičnim, ali i neodoljivo komičnim, njegov odnos prema vlastitome djelu. Godinama je obilazio rimske ruševine kako bi zabilježio ono što bi sutra moglo nestati, izrađivao crteže spomenika koje danas više nitko ne može vidjeti, proučavao antičke tekstove kako bi što vjernije razumio život nekadašnjega grada, a zatim je, u trenutku kada bi njegovo znanje trebalo ustuknuti pred nedostatkom dokaza, posezao za olovkom i dopunjavao ono što povijest nije sačuvala. Nije to bilo uvijek svjesno varanje čitatelja, ali ni nevina znanstvena pogreška. Bilo je to nešto između učenosti i opsjene, između restauracije i stvaranja, između uvjerenja da se prošlost može spoznati i iskušenja da se ona može popraviti. A kako je taj postupak ponavljao desetljećima, rezultat je postao toliko složen da ga ni današnji povjesničari ne mogu bez ostatka razdvojiti na istinito i izmišljeno. Možda je upravo u tome najljepša ironija njegove sudbine: čovjek koji je nastojao ukloniti praznine iz antičke povijesti ostavio je potomstvu golemo djelo čija je najveća teškoća u tome što nikada nije sasvim jasno gdje povijest završava, a njegova imaginacija počinje.
Ipak, kada bih morao odabrati jedan predmet koji najbolje sažima čitav njegov život, ne bih odabrao nijedan od njegovih spornih natpisa, pa čak ni onaj nadgrobni spomenik Lucrine Iucunde, kojoj je osigurao tako pristojno mjesto u rimskome muzeju. Odabrao bih njegovu veliku kartu Rima iz 1561. godine, na kojoj se pred gledateljem prostire grad sa svim svojim hramovima, kupalištima, slavolucima, ulicama, palačama i spomenicima, kao da je prošlo petnaest stoljeća bez ikakvih ratova, požara, pljački i rušenja. Ondje je Rim ponovno potpun, dostojanstven i besprijekorno uređen, ne onakav kakav ga je Ligorio mogao vidjeti, nego onakav kakvim ga je želio ponovno učiniti. U toj golemoj kompoziciji nalazi se sve što je bilo veliko i sve što je bilo dvojbeno u njegovu pothvatu: ljubav prema antičkome svijetu, gotovo beskrajno znanje, umjetnička darovitost, strpljivost istraživača i nesposobnost da prihvati kako je dio onoga što traži nepovratno izgubljen.
A možda mu zbog toga ne treba previše zamjeriti. Naposljetku, čovjek koji je znao sagraditi vrt u kojemu voda izvodi čitavu mitološku predstavu, koji je papama podizao palače, proučavao Hadrijanove ruševine i nakon potresa u Ferrari pokušavao spasiti ljudske kuće, imao je pravo osjećati stanovitu nelagodu pred činjenicom da je najveći grad antičkoga svijeta ostao nedovršenim poslom povijesti. Nije ga mogao ponovno sagraditi, ali ga je mogao nacrtati. Nije mogao vratiti sve njegove stanovnike, ali im je mogao pribaviti imena. Nije mogao spasiti sve njihove nadgrobne spomenike, ali je barem ponekomu od njih mogao omogućiti da se pojavi u njegovim knjigama.
Pirro Ligorio nije izmišljao neki drugi Rim.
Bio je toliko zaljubljen u onaj stvarni da mu nije mogao oprostiti što se nije sačuvao u cijelosti.
Povijesna podloga i izvori
Za Ligorijevu biografiju, umjetničku djelatnost i njegovu ulogu u proučavanju rimskih starina temeljno je djelo Davida R. Coffina, Pirro Ligorio: The Renaissance Artist, Architect, and Antiquarian (Pennsylvania State University Press, 2004.), kao i njegova biografija u talijanskome Dizionario Biografico degli Italiani, sv. 65 (2005.). Posebno je važno Nacionalno izdanje djela Pirra Ligorija, Edizione Nazionale delle Opere di Pirro Ligorio, koje postupno objavljuje njegovu golemu rukopisnu ostavštinu, uključujući građu iz arhiva u Torinu i Napulju.
Za pitanje epigrafskih krivotvorina važni su Silvia Orlandi, Maria Letizia Caldelli i Gian Luca Gregori, „Forgeries and Fakes”, u The Oxford Handbook of Roman Epigraphy (Oxford University Press, 2015.), te Thomas Ashby, „The Bodleian MS. of Pirro Ligorio”, Journal of Roman Studies, 9 (1919.), str. 170–201. Prema novijoj epigrafskoj literaturi, među takozvane falsae Ligorianae u rimskoj građi starijega korpusa ubrojena su 2.993 teksta, ali ta se brojka ne smije poistovjetiti s brojem nesumnjivih, osobno izrađenih krivotvorina. Dio je spornih natpisa naknadno priznat autentičnim, a pojedini predstavljaju različite oblike rekonstrukcije stvarnih spomenika.
Za proučavanje njegova interesa za rimsku medicinu važna je studija M. Ángeles Alonso Alonso, „Las inscripciones falsae medicorum de Pirro Ligorio y la cultura médica del Renacimiento italiano” (2025.). Od pedeset devet proučenih liječničkih natpisa iz njegovih rukopisa trideset pet ocijenjeno je neautentičnima. Za rimske cirkuske ustanove i njihove epigrafske konstrukcije važne su studije Marije Letizije Caldelli, osobito radovi „Ligorio e i falsi circenses” i „Le fonti hanno sempre ragione? Agrippa, il Campo Marzio e la riorganizzazione delle factiones circenses”.
Za veliku kartu Rima iz 1561. godine, Anteiquae urbis imago, osobito je koristan digitalni projekt Views of Rome Sveučilišta Emory, koji omogućuje detaljno proučavanje Ligorijeve topografske rekonstrukcije antičkoga grada. Za njegovu reakciju na potres u Ferrari 1570. temeljno je kritičko izdanje Libro di diversi terremoti, koje je priredila Emanuela Guidoboni u okviru Nacionalnoga izdanja Ligorijevih djela (2005.). Važna su i suvremena istraživanja povijesti protupotresnoga graditeljstva, posebno ona koja proučavaju njegove nacrte kuće otporne na seizmičke udare.
U interpretaciji Ligorijeva djela nužno je razlikovati autentično bilježenje rimskih spomenika, slobodnu rekonstrukciju nepotpuno sačuvanih građevina i natpisa te stvarne krivotvorine predstavljene kao antičke izvore. Te se tri razine njegova rada povremeno prepleću, a upravo je njihovo razlučivanje jedno od važnih pitanja suvremene znanosti o renesansnoj antici.
Povijesne provjere: talijanski biografski leksikon i Nacionalno izdanje Ligorijevih djela, The Oxford Handbook of Roman Epigraphy, istraživanje liječničkih natpisa iz 2025. te dokumentacija o karti Rima i potresu u Ferrari.

Antiquae Urbis Romae 1561 Pirro Ligorio