Velimir Visković: Slovo za Igora Mandića

Da je živ, Igor bi Mandić danas navršio 87 godina. Obično bih mu uputio preko fejsa rođendansku čestitku. Nisu bili na FB-u ni on ni njegova Slavica, ali došla bi do njega moja čestitka, prenijele bi Slavičine prijateljice. Te čestitke su redovito dobivale preko tisuću lajkova, što je govorilo ne toliko o mojem spisateljskom umijeću koliko o njegovoj golemoj popularnosti. Napadala su ga razna režimska piskarala u medijima, ali čitatelji su ga odano voljeli, čak obožavali.

U nastavku donosim jednu od mojih čestitki s fejsa, onu od prije šest godina:

“Na današnji dan moj prijatelj Igor Mandić slavi rođendan. Nije on na fejsu, nema čak ni kompjutor ni mobitel. Njegov je alat zauvijek pisaći stroj (ne znam samo gdje uspijeva nabaviti vrpce za mašinu) .

Kad sam počinjao kao kritičar sedamdesetih godina važno mi je bilo da budem različit od Igora. Drugačiji sam možda bio, ali Igora je bilo nemoguće mimoići, prema njemu smo se određivali.

Devedesetih smo postali bliski prijatelji, nagovorio sam ga da počne pisati autobiografsku prozu. Bio njegov urednik. I ponosan sam na to jer je Igor napisao neke od ponajboljih autobiografskih knjiga u nas.

Objavio je ukupno tridesetak knjiga različitih žanrova, koje ga stavljaju u red ponajboljih hrvatskih pisaca od šezdesetih naovamo.

Mnogi mu to neće priznati: nikad ga nisu pozvali da uđe u HAZU, nisu mu dali Nazora za životno djelo; uopće su ga nagrade zaobilazile (osim onih koje dodjeljuje publika). Bojali su se njegove otvorenosti, britkog jezika, njegove ironije i drskosti. Nekad nije bio po volji komunistima; danas mu prigovaraju da nije dobar Hrvat.

A on je uvijek svoj, samosvojan i originalan. Sretan ti rođendan, prijatelju. Piščino!”