Hrvatski pjesnik Goran Babić pokopan je prije koji dan ispod ukrštenih mačeva. Mogli bismo reći: kako je i živio. Teško da će mu na grobu izrasti karanfil.

Krećem dakle u ovom svojem memoarskom tekstuljku o umrlom GB od kraja. Pišem ga jer spada u obavezu. Goranova smrt podsjeća me da sam i ja sam zreo za karanfil grobljanski kojega isto tako neće biti.

Premda su razlozi drugačiji. Ranih šezdesetih Vlatko Pavletić objavio je zapažen tekst zagovarajući kulturu kao livadu na kojoj će rasti tisuću cvjetova. (Uzgred, to je formulacija uzajmljena od Mao Ce Tunga).

No da, cvjetova! Kultura kao raznobojni sag. Tkalci koji tkaju taj sag u punoj slobodi, ne tek onoj pjesničkoj. Sloboda po sebi i za sebe! Veličanstvena slika! Ali, ali… Ali ne i korov. Kasniji Tuđmanov ministar kulture to je zaboravio.

I Babić i ja spadamo u korov hrvatske kulture. A sve je s nama, među nama, bilo drugačije. O tome je ovaj tekst.

Prije no što krenem od početka, još samo ovo: Gorana vidio sam zadnji put na nekoj književnoj priredbi u Beogradu, sredinom dvijetisućitih. Nismo imali potrebu rukovati se. Možda bismo mislili

drugačije da smo znali kako je to bila zadnja prilika. Ali smrtnik to nikada ne može znati. Čak i kad je besmrtnik.

Dakle, davnoga lipnja 1968. grupa nas studenata (ništa više, ništa jače, već naprosto grupa) krenula je mojim autom u Beograd. Stigle su nam vijesti nepouzdane ali uzbudljive. Taj moj auto ušao je u mit, ništa o njemu nije istina, ali to je sad netema.

Dakle, u auto se ukrcao i GB kojega sam tada slabo poznavao.

Čak nisam posve siguran u to, prošlo je nešto vremena. No on sam to veli u intervjuu Radi Dragojeviću u kojemu imade i takvih biografskih informacija: Jedan revolucionar u nastajanju! Pače, više njih. Koliko ih stane u jedan NSU Prinz. Za novu državu 1941. ipak je trebalo par polovnih autobusa.

Mi nismo htjeli novu državu. Ali htjeli smo potaći državu protivnici koje nismo bili da se drži svojih proklamacija. To je dakle bilo drugačije od onoga što se događalo u američkim kampusima, njemačkim i francuskim sveučilištima. Ali nemir bio je jedan te isti:

zahvatio je cijelu moju generaciju. To je ujedno bilo zadnji put da je naša zajednička domovina, u kojoj smo bez razlike svi rođeni, bila na razini svjetsko-političkih događanja.

Pretpostavit ću, GB ukrcao se s nama imajući u glavi sličan eros, ideje, nemir.

O tim svojim danima – njih nekoliko u lipnju 1968. neću na ovom mjestu. Neću dakle o fascinaciji Žigonovim recitalom po Büchnerovoj “Dantonovoj smrti”, o noćenjima u Kapetan Mišinom zdanju koji je tada bio Filološki faks, o tome kako nam je usred noći došla velika pošiljka hrane što ju nam je poslao neki radni kolektiv iz unutrašnjosti Srbije…

No ipak osjećam, kad god se sjetim, pa makar u prilici Goranove smrti, koliko mi je sve to još virulentno. Tako jako upamćeno da se osjećam obaveznim reći kako sam tokom tih par lipanjskih dana živio kao političko biće. Jedino sam tada odlučivao kao ujedno slobodan čovjek. Sve kasnije, svi prijepori, muke, bili su u neku ruku kao neko povlačenje, samoobrana. Do danas.

No u tim mojim tako živim prisjećanjima nema Babića.

On se s nama nije vratio. Čak i ako je sve ovo što sam napisao nepouzdano – kao što su nepouzdane lelujave sjeni (Goethe), dobar vam stojim da njega nije bilo s nama u povratku. A sve se promijenilo.

Ostao je autoput Bratstva i jedinstva, već tada u stanju dosta žalosnom.

Evo zašto znam to tako pouzdano: Babić kasnije napisao je u jednom romanu da se taj auto doduše vratio u Hrvatsku, ali da se na jednom okretištu prevrnuo te da su oni koji su bili u njemu – izgorjeli u plamenoj buktinji.

Taj je pisac bio osjetljiv na vatru i njoj nekako sklon, ali ne toliko da bi u njoj sagorio.

Dakle, u tom autu njega nije bilo jer da jest ne bi napisao svoj roman.

Nije ga bilo s nama ni kad smo u godini 71., od koje, kako je naređeno, kako je poznato, broji se hrvatska povijest u izravnoj liniji od kralja Tomislava do danas – ništa drugo nije vrijedno spomena, – išli po skupovima studenata u Zagrebu nastojeći i dalje braniti svoju stvar; politički uzev dijametralno suprotnu.

Ali to nije ništa vrijedilo. Mi smo svi bili izgorjeli već s Janom Palachom.

Dapače, Babić bio je postao omiljena lektira Ivana Zvonimira Čička i njegovih. I tu je nešto gorjelo, pa je i izgorjelo, pače cijela Hrvatska.

Da je ta pjesma – po sebi neloša – bila postala gotovo pa himna „pokreta sveučilištaraca”, veli sam Babić u navedenom intervjuu, ne bez odobravanja.

O tom sukobu unutar zagrebačkog sveučilišta dosad je malo toga rečeno. On naravno ne spada u korisnu povijest, a samo takva ima pravo postojati.

Bilo je dakle mladih ljudi koji su znali Babićevu pjesmu „Gori li to Hrvatska” naizust. Naravno, sve je ovisilo o tome tko je čita. Čak više no o onome koji ju je napisao. Hrvatska je u to doba stvarno gorjela; obala je plamtjela. Ali požari uzeti su u pjesmi kao znamen širega raspada. I ostalo je, ne osobito skriveno pitanje, tko to pali Hrvatsku.

Od onda je Hrvatska gorjela mnogi put: svakoga ljeta. Pa čak i onda kad u njoj gotovo da nije bilo nikoga od onih koji u nju ne spadaju.

Čak iako su u njoj narođeni prije par stotina godina.

Babić se dakle još tražio. Njegov put popločan lirskim pjesmama bijaše dosta grbav. Ali izreka veli da je tako sa svim stazama koje vode u pakao. Bio je marljiv, plodan pisac, izrazio se u raznim formama.

Neke su mu pjesme antologijske, itd, itsl. Riječju, sve je tu za „karanfil na pjesnikovu grobu”. Ali neće ga biti.

Dobro, pa svi smo u šezdesetim se još tražili. Neki su se i našli. Neki su se i snašli.

Preskočit ću razdoblje kad sam ga slabo viđao, no uvijek sam ga ponešto čitao.

Onda je Babić stao polemizirati na način tako nesretan i nespretan da gori on ne može biti.

Tu dakako najviše aludiram na njegovu paskvilu protiv Antuna Šoljana i krugovaša – „Strašno lice ništavila”. U tom je tekstu Babić nešto sa sobom prelomio. Napokon je našao sebe. I to se našao u

takvoj blizini vlasti iz koje se čuje i sam šapat. A nekmoli grmljavina! Taj je njegov tekst klasična denuncijacija. Da je objavljen u „Pravdi” 1936. recimo, apostrofirani autor odmah bi stao pakirati četkicu za

zube i dekicu. Bio bi pojmio da je upravo postao rob države. To da se radi o komunističkoj državi teško da bi ga moglo utješiti.

Javio sam se u tom slučaju, krenuo sam u polemiku. Bio sam pomislio, ako je mrivca u toj libeli istinita, ako je Šoljan stvaran i potentan neprijatelj Jugoslavije, onda njoj spasa nema. O tome da njoj spasa nema bilo je ponešto u samom Babićevu tekstu izraženo kao slutnja, kao prognoza. Ali je potpun apsurd toga teksta što je ta stvar, u vidu slutnje, prijavljena „kolektivnom intelektualcu” koji je stolovao u Kockici. I natovarena, kome drugome, no „slobodno lebdećoj” inteligenciji, nedovoljno poštenoj.

Za ime Boga, Jugoslaviju srušili su jedini koji su u datom trenutku bili za to sposobni. Možda bi se Jugoslavija ionako raspala, ali ne onako krvavo, u besmislenom ratu svih protiv svih. Ali nju su, i prije no što je to bilo neminovno, po šavovima koje su sami pravili, rasparali tzv. komunisti. Pa ne valjda koja tisuća fantasta raznih postfašističkih emigracija koji su desetljećima onanirali nad svakim neuspjehom Jugoslavije te su zdvajali zbog njezinih uspjeha kojih je ipak bilo. I koji izgledaju, osobito danas, sve to bolje, uspoređeni s onim što se zbiva s polufeudalnim kneževinama što su se ispilile iz njezina rasapa: kao otpaci otpadaka.

Babić je jako loše podnio tu moju polemiku. Razvio je agitaciju protiv mene na svim mjestima do kojih se mogao uspeti, a nije bilo nijednog kamo on to ne bi mogao. Tražio je ni manje ni više zabranu tjednika “Danas” u kojemu je moje otvoreno pismo izašlo. Tražio je da nas se nekolicinu pozatvara, zatim da se ugasi poduzeće u kojemu sam radio… CKD, još nešto što danas izgleda sve to bolje. Zaboravio je pritom da sam u izdanjima toga poduzeća štampao njegovu dramu („Čaj s crnom mrljom”, Prolog 16, 1972., te još ponešto – ističem godinu jer je očito da smo u tom trenutku nas dvojica na suprotnim pozicijama). Itd.

Goran Babić, nažalost, nije bio rođen kao demokrat. Ima li u tome krivnje? Ne znam. Pjesnicima sve je dopušteno, sve oprošteno. Pa i cio ovaj moj tekst je nešto kao – indulgencija.

Jedino, moja malenkost nije netko tko bi imao ovlasti za sakramente.

Pa i za posljednju pomast. Ja se tu ne brojim.

On pak u svojoj harangi nije imao uspjeha. „Kolektivni intelektualac” iz Kockice mislio je o meni po prilici ovako: Taj je lud, ali je naš! U tome, i u prvom i drugom dijelu te procjene, imade istine. Dakle,

objektivno priznajem, ništa mi se nije dogodilo. Kao uostalom ni Šoljanu. Nisam se kvalificirao za Bijelu knjigu, što je gotovo pa uvreda.

Sa Šoljanom, dakle srditim, nabijeđenim, zasukanim nacionalistom iz Babićeve paskvile, proveo sam jednu silno zanimljivu zimu u Berlinu – gotovo da smo bili dvojica apatrida. Držao mi je filipike protiv Tuđmana spram kojih su moje bijesne kolumne u Novom listu” (zvale su se kao i ove Telegramove – Opasne veze) bile kamilica. Šteta je samo što on i ja nismo protokolirali te razgovore jedne berlinske, evropske zime, eda bi i drugi vidjeli kako su mogli (plodno!) razgovarati hrvatski intelektualci bez ideoloških obzira i negvi.

Često mislim o tome kako bi Hrvatska danas izgledala, da je jedan Gotovac smio biti njezin predsjednik, umjesto, jer nije smio, dobio remenom po glavi.

No ovo je o GB.

1991. on sjeda u vlak. Zapalio je u Beograd.

To dokazuje da nije uopće razumio tko je uistinu srušio Jugoslaviju.

Očekivati njezin spas u središtu te destrukcije, idejnom i stvarnom, jest apsurd nad apsurdima. Pa Jugoslaviju srušile su naše samozvane elite koje su se, tko bi znao zašto, zvale komunističkim, a komunistička je u tome bila jedino jedna stvar od papira sa slikicom.

Tektonska, artiljerijska priprava toga rasapa izvedena je u Beogradu.

Naravno, elite su jedna drugu savršeno dobro razumjele, upravo u trenutku kad su otklonile svaki mogući sporazum.

Goran nije nimalo griješio procijenivši da mu je život ugrožen. Lako je moglo biti da se nađe u kamionu, te da iz njega baca ceduljice – „Goran Babić, hrvatski pjesnik”. Velesajam, kao ni Kerestenec, nisu

daleko.

Ali kupio je kartu u posve krivom smjeru.

U redu. Razumijem želju da se spasi glava. I ja sam nestao kad je autor teksta o tome kako u Hrvatskoj valja omogućiti tisućcvjetni cvat, s poziture ministra kulture, obavijestio mojega umirućeg oca da mu sin smjesta napusti Hrvatsku – (… jer tvoj sin jedva čeka da Srbi ovamo dođu…). Goran je otišao – Srbima. Od kojih su svi koji nešto vrijede bili potpuno ušutkani i jednako tako ugroženi u Srbiji kao i on u Hrvatskoj.

Ja sam zapalio u – Njemačku.

Ali ona je već otprije bila postala moja „izborna domovina”.

No ja sam u Njemačkoj imao teatar i banku. A toliko je imao i Bert Brecht, čak i u svojim najopasnijim situacijama s raznim režimima.

Goran nije trošio vrijeme na strane jezike. Za hrvatskog intelektualca, pa i pjesnika, dobro je znati ih. Čak i danas. Mi više ne možemo računati sa spasom u dvorištima ambasada. Pa pogledajmo što se sve opet valja hrvatskim ulicama. Jedino ne valja pogriješiti smjer.

One way ticket to nowhere?

Možda uzalud!

Goran Babić ostaje hrvatski pjesnik bez obzira gdje mu je danas posljednji položaj, tojest ležaj.

.