Piše: Eduard Pranger

Kao sin Hrvata Jakova i Srpkinje Milice (udovice Čorak) Ante Starčević je rođen u mjestu Žitnik pokraj Gospića. Osim što ga znamo kao najvećeg od svih otaca Domovine bio je poznat gurman i jeloznanac; omiljen specijalitet koji je spremala njegova majka bio je sataraš. Izvorno mađarski, szataras se spravlja od paprike, rajčice i luka, a kad mu se doda i riža mijenja ime u đuveč. Zbog svoje jednostavnosti od davnina je raširen u balkanskom podneblju te u svakom kraju ima drugo ime. Tako ga Slavonci zovu bećar-paprikaš, vojvođani bećarac, a u nekom dijelovima Hrvatske nadjenuli su mu ime – prdo. (Jezični čistunci ga zovu i povrtni složenac.)
Postoji narodna priča: bećari su, da bi zaradili za život i bančenje, prihvaćali razne poslove. Između inih, čuvali su od kradljivaca lubenice i ostale poljoprivredne kulture kojih su nekada bila prepuna slavonska polja. U vrijeme zrenja boravili bi dan i noć na njivama u kolibicama te si spravljali jelo od onoga što bi na poljima oko njih raslo. Po njima je bećar-paprikaš i dobio ime.
Zanimljivo je da se i dan-danas starčevićanci u znak sjećanja na dan rođenja našeg najznačajnijeg pravaša noću okupljaju u šumi oko vatri i krijesova; pjevaju i plešu bosi u ovčjim kožusima, jedu sataraš drvenim žlicama te raspravljaju temama važnim za zajednicu baš kao što je to nekada nalagao stari hrvatski plemenski običaj u kraju iz kojega je taj naš velikan potekao. Evo i izvornog recepta za to fantastično, ali jednostavno jelo: