Ovo starinsko jelo, koje danas malo tko kuha, u vrijeme mojega djetinjstva bilo je veoma popularno. Gotovo da nije bilo kuće u predgrađu u kojoj barem jednom tjedno nije zamirisao grenadir, obavezni dio jelovnika „za obične dane“. Bilo je to jeftino, a zasitno jelo od svega dva sastojka: kuhanog krumpira i tijesta. S obzirom na takvu kombinaciju, čovjek bi na prvi pogled lako mogao posumnjati u njegov okus. No to bi bila brzopleta pogreška jer se čak i tako skroman grenadir mogao pripremiti na način zbog kojeg biste poželjeli još jednom napuniti tanjur. Da bi se to doista i dogodilo, trebalo je obratiti pozornost na nekoliko sitnica, ali ponajprije na luk, jer je upravo dobro pečeni luk jelu davao okus i slast, pa se na njemu nije smjelo štedjeti. Pritom je bilo važno pogoditi pravi trenutak: luk je trebao tek početi žutjeti, a ne se zapeći do smeđe boje, no u tome nešto više malo kasnije.

Prema današnjim mjerilima, kombinacija kuhanog krumpira i tjestenine, ili, drugim riječima, tanjur pun ugljikohidrata, prava je kalorijska bomba. No sedamdesetih i osamdesetih godina nismo mnogo znali o ugljikohidratima, a bake i majke nisu brojile kalorije. Kuhale su sezonski, u skladu s kalendarom i skromnim novčanikom, pazeći da porcije budu obilne i da se svatko za stolom dobro najede. Unatoč tome, malo je tko bio debeo. Veći dio dana provodili smo vani, u igri, a uz čušpajze koje smo jeli ostatak tjedna, ugljikohidrati iz bakinog lonca nisu imali mnogo izgleda da se pretvore u suvišne kilograme.

Dok na Internetu provjeravam kako danas stoje stvari s ovim jelom, ne nalazim mnogo pouzdanih podataka, a recepti se prilično razlikuju. Čini mi se da su popularni blogeri, uvrštavajući grenadir na svoje stranice pod oznakom „retro“, poprilično improvizirali. To, doduše, i ne čudi ako uzmemo u obzir da su mnogi od njih odrastali u neko drugo vrijeme. Tako u pojedinim receptima nalazim preprženu slaninu ili pancetu, pa čak i maslinovo ulje. Negdje se krumpir reže na ploške, a razlikuju se i vrste tjestenine: od makarona do mašnica, pa sve do krpica kakve poznajemo iz priče o krautflekerlima.

Budući da pripadam generaciji rođenoj u drugoj polovici prošlog stoljeća, opisat ću starinski način pripreme, onako kako su to radile baba Milka i žene iz susjedstva. Najprije bi ogulile krumpir, narezale ga na kockice i kuhale dvadesetak minuta u posoljenoj vodi. Dok se krumpir kuhao, zamijesile bi tijesto od oštrog brašna, tako da pod prstima bude srednje tvrdo. Netko će sada pitati: srednje tvrdo u odnosu na što, ali priznajem da na to nemam precizan odgovor. Reći ću samo da se tijesto ne smije lijepiti ni za prste ni za podlogu na kojoj ga mijesite. A nakon što ga tri puta sami zamijesili, znat ćete točno što sam mislila. Od pripremljenog tijesta prstima se otkidaju manji komadići i spuštaju u lonac s kipućom, posoljenom vodom. Kuhaju se nekoliko minuta, dok ne isplivaju i ne omekšaju.

Ova vrsta jednostavne i brze domaće tjestenine kod nas se zove štipanci, jer se štipaju, ili trganci, jer se trgaju, ovisno o tome kako ih koja kuharica doživljava. Kako god ih zvali, vrijedi se oko njih potruditi jer se mogu poslužiti i u drugim kombinacijama. Možete ih dodati u gustu juhu od graha, a možete ih, nakon kuhanja, prepržiti na malo masti i dodati im dva umućena jaja. Dobit ćete nešto poput kajgane s noklicama, jelo u Zagrebu poznato kao ajernokle. Uz zelenu salatu, to je još uvijek odličan starinski ručak. Danas se takva kombinacija čini neobičnom, ali jelo je ukusno i zasitno, kao i mnoga slična jela koja polako, ali sigurno padaju u zaborav.

Vratimo se sada grenadiru. Već sam rekla da je najvažnije dobro ispeći sitno nasjeckani crveni luk i da na njemu ne treba štedjeti, jer jelu daje karakterističan okus i zapravo je ključ cijele priče, a još je bolje ako pri ruci imate dobru domaću mast. Kad luk postane staklast i počne mijenjati boju, dodajte punu žličicu mljevene slatke crvene paprike, a odmah zatim i ocijeđene trgance te kuhani krumpir, prethodno zgnječen kao za pire. Sve dobro promiješajte, posolite prema ukusu i ostavite još minutu-dvije na vatri. Poslužite toplo, uz zelenu salatu, koju zimi nismo uvijek imali, pa su dobro došli i cikla ili kisela paprika. A ako se za ručak nije sve pojelo, grenadir bi se podgrijao za večeru. Pritom bi se krumpir uvijek malo zalijepio za dno posude, i upravo je ta zapečena korica bila najslađi dio cijele priče.

Kasnije sam u Vojvodini, gdje ovo jelo zovu i “nasuvo s krumpirom”, od tetka Eve naučila još jedan način pripreme. Ona je bila zaslužna i za onu divnu, svake pažnje vrijednu bundevaru koju sam svojevremeno opisivala, pa sam njezinim kulinarskim umijećima vjerovala bez zadrške. Tetka Evina inačica grenadira od “originala” se razlikovala u nekoliko sitnica, ali i u jednoj krupnoj izmjeni. Ovdje se najprije skuha krumpir narezan na kockice, ali se ne gnječi. Umjesto domaćih trganca može se upotrijebiti industrijska tjestenina, svrdla ili pužići. Daljnji je postupak, s preprženim lukom i mljevenom paprikom, gotovo jednak. No kada se svi sastojci pomiješaju, prebace se u vatrostalnu posudu i obilno pospu sirom, nekim običnim, topljivim, kakav se već nađe pri ruci. Sve se zatim zapeče petnaestak minuta u prethodno zagrijanoj pećnici, toliko da se sir rastopi i poveže sastojke. I ovaj sam grenadir godinama pripremala i u njemu uživala, što potvrđuje podatak da nikad nije dočekao priliku za večernje podgrijavanje.

Za kraj, nekoliko riječi o neobičnom imenu. Krumpir, jeftin, ekonomičan i zasitan, bio je važna namirnica u prehrani raznih vojski, pa su ga često pripremali u garnizonskim kuhinjama i poljskim kotlovima. Grenadiri (njem. Grenadier) bili su pripadnici pješačkih postrojbi različitih europskih vojski: pruske, francuske, engleske, ruske i austrougarske. Obučeni za bacanje ručnih granata (grenade), osobito su se isticali u opsadnom i rovovskom ratovanju. Grenadir marš, odnosno Grenadiermarsch, nazvan po tim vojnicima bombašima, jednostavno je, visokokalorično i hranjivo jelo prikladno za brzu pripremu u improviziranim kuhinjama, kao obrok koji vraća snagu nakon dugih i iscrpljujućih marševa.

Zamišljam te iznemogle i gladne vojnike negdje daleko, u dubokom blatu Galicije, Zapadnog ili Balkanskog bojišta, kako se nadvijaju nad svoje metalne porcije dok žlicama stružu kuhani krumpir pomiješan s tjesteninom i lukom preprženim na masnoći. Miris toga jednostavnog jela morao ih je na trenutak podsjetiti na daleki dom, na običan i miran život koji su ostavili iza sebe. I svaki se put pitam kako su se osjećali dok su jeli. Jesu li u tim zalogajima, koje su prinosili ustima u hladnoći, blatu i strahu, uspijevali pronaći barem tračak utjehe? Je li prevladao okus doma i nježnosti ili okus očaja?

E.G. SLATKO KISELO