Hus protiv Štulića, Štulić protiv Husa, Štulić protiv svih, i kost je bačena….

Poznajem jednoga, drugoga i uglavnom sve ostale -privatno i profesionalno. Mi koji smo pratili scenu novinarski, a živjeli generacijski, imamo drugačiju perspektivu.

Koliko se vremena provodi u zamci jeftinih medijskih trikova- klikova?

Previše za naciju koja ima preveliki teret za vratom da bi se mogla i smjela baviti tričarijama. A zašto su lak plijen? Zašto je novovalna i postnovovalna scena i danas – lektira?

Zato jer druge i nije bilo, ma kako današnji “hrvatski isprazni pučani” utjecali na javnost i kreirali sliku kraja sedamdesetih i osamdesetih kao doba mrklog mraka.

Nakon toga, osim sporadičnih buntovnika koji su na trenutak zasjali, bacili tračak nade ali im je ponestalo struje pa su se ili komercijalizirali ili povukli u svoj mikro svemir, drugih i nije bilo. Sigurna sam da i danas postoje, zasebne scene ili pojedinci, ali ne postoji stvarna generacijska potreba. To nam je priskrbila samostalna Hrvatska. Gubitak potrebe. Trajna šteta.

Novi val nije nastao unatoč socijalizmu, nego unutar njega. Dušan Vesić u knjizi “Bunt dece socijalizma” govori o generacijskom fenomenu. Opisuje ga kao pojavu prve generacije mladih ljudi koja je odrasla unutar socijalističkog sustava, koristila njegove obrazovne i kulturne mogućnosti, ali je istodobno osjećala potrebu za slobodnijim umjetničkim izrazom i kritičkim odmakom od službenih obrazaca.

“Djeca socijalizma” jer smo upravo iz tog društva potekli, školovali se, formirali ukus i dobili prostor za stvaranje. No bunt je bio kulturni i estetski: kroz glazbu, tekstove, modu i način života tražili su autentičnost, individualnost i pravo na drukčiji pogled na stvarnost. Čak su ga i neki gimnazijski profesori naglašeno poticali.

Danas se društvo vratilo na toljagu pa se ne bi moglo reći da smo napredovali. Iako je mnogima, toljaga jedini alat koji su za života priskrbili.

Kada se govori o zagrebačkom novom valu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, često se stvara dojam da su postojali odvojeni tabori: Azra, Parni valjak, Film, Prljavo kazalište i drugi. U stvarnosti, scena je bila mnogo povezanija. Glazbenici su dijelili prostorije za probe, nastupali na istim pozornicama, posuđivali instrumente, svirali na tuđim snimkama i međusobno utjecali jedni na druge.

U središtu te mreže nalazila su se neka danas legendarna imena. Branimir Johnny Štulić, vođa Azre, ma kakav bio, unosio je novu poetsku energiju i društvenu kritiku. Naravno, na svoj sirovi i despotski način. No to je bio Johnny. Uzmi ili ostavi. Husein Hasanefendić Hus, autor i gitarist Parnog valjka, predstavljao je već afirmiranu rock autorsku školu. Njihovi su se putovi presjekli u ranim fazama Štulićeve karijere, kada je Hus producirao prve Azrine snimke, a obje strane i danas različito tumače važnost te suradnje. Pa se hrane.

Posebnu ulogu među svim bendovima imao je Piko Stančić, glazbenik, producent i svojevrsni katalizator scene. Nije bio samo sudionik nego i posrednik između različitih glazbenih krugova.

Klubovi poput Kulušića, Studentskog centra i Lapidarija, ali i ulica, bili su mjesta susreta glazbenika, novinara, fotografa, likovnih umjetnika i studenata. Upravo su iz tih susreta nastale pjesme koje se i danas smatraju ključnim djelima domaće rock kulture. Intriga je uvijek bilo. Da ih nije bilo, ne bi bilo ni motivacije.

Taj zdravi Zagreb nije stvorio jedan čovjek niti jedan bend. Stvorila ga je generacija povezana prijateljstvima, suparništvima, suradnjama i neprestanim razgovorima o tome kako glazba može zvučati drugačije. Zagreb je bio dovoljno malen da se svi poznaju, a dovoljno velik da iz tih susreta nastane pokret koji će obilježiti desetljeća. Ako od svih tih godina ostanu samo jeftina prepucavanja dvojice jednako izvrsnih i zajebanih, “džaba smo krečili”