Olja Savićević, Maša Kolanović i Monika Herceg – tri su autorice što predstavljaju vitalnu, estetski superiornu i društveno važnu struju suvremene hrvatske književnosti. To su autorice koje su na scenu ušle s golemim pjesničkim ili pripovjedačkim talentom, a sada, u svojim zrelim autorskim fazama, ispisuju kanonska djela.

Zajednički nazivnik ovog trolista jest odbijanje da se intimni mikrosvijet žene izolira od globalnog i političkog kaosa. One ne pišu „žensku prozu” u onom pokroviteljskom, getoiziranom smislu; one kroz žensko iskustvo (majčinstvo, kćerinstvo, traumu, brigu) daju dijagnozu našega civilizacijskog trenutka.

Maša Kolanović polazi od sitnog, tehnologiziranog i potrošačkog kapitalizma („Poštovani kukci“) da bi u „Materini“ stigla do radikalne nježnosti. Njezin je stil hibridan, duhovit i tjeskoban u isto vrijeme. Ona kupaonicu pretvara u pučinu, a privatni pad na pločicama povezuje ju s brodolomom migranata u Mediteranu. Kod Maše, ženski glas je politički prosvjed protiv otuđenja. Njezina zrelost očituje se u tome što uspijeva spojiti britku društvenu satiru s dubokom, gotovo sakralnom empatijom.

Monika Herceg u ovaj trolist unosi elementarnu, mitsku snagu prirode i traume. Njezina proza u „Ovdje počinje šuma“ lišena je Mašine tehnologizirane svakodnevice (nema tu Glova ni Tamagotchia) i Oljine mediteranske ludičnosti. Monika nas vraća u blato, u prakuću, u bazični strah i sirovost kontinentalne, ratne izolacije. Monika piše iz utrobe. Ona uzima traumu djeteta, ženu s grabljačom koja brani život i djeda koji baca jedini nož u kući te ih prevodi u jezik visoke lirike. Njezina zrelost je u tome što ne dopušta da trauma postane patetika; ona traumu pretvara u estetski čvrstu strukturu, u poeziju koja spašava psihu od potpunog rasapa.

Olja Savičević, slično Moniki, na scenu je stupila kao pjesnikinja, a njezina proza („Adio kauboju“, „Ljeta s Marijom“) nosi tu neukrotivu pjesničku supstancu. Ako je kod Maše prostor zrelosti ljetni, sparni Zagreb i Naselje, kod Olje je to užareni, prašnjavi mediteranski kamenjar i povijest žena koje su historiju gradile iz sjene. Dok Maša piše o materini koja se ne mjeri hektarima nego trajanjem, Olja u „Ljetima s Marijom“ piše povijest generacija žena (svih onih Marija u njezinoj obitelji) koje ne nasljeđuju očevinu (grunt, katastar, prezime), već nasljeđuju tijelo, traumu, priču i prkos. Oljin jezik je bujan, senzualan i duboko političan u obrani slobode i prava na drukčijost.

Sve tri autorice u svojoj zrelosti donose ključni prevrat u našoj književnosti: one redefiniraju što znači biti političan autor. Godinama se smatralo da se velika politička književnost na našim prostorima mora baviti velikim muškim temama – ratnim strategijama, nacionalnim ideologijama, povijesnim rezovima. Maša, Olja i Monika dokazuju suprotno. One pokazuju da nema veće i radikalnije politike od one empatične ili one koja, unatoč mrazu i bijedi, mašta o konjima u sobi. One su uzele jezik koji nam je predan (često kontaminiran psovkom, patrijarhatom i šutnjom) i pretvorile ga u instrument sveopće brižnosti i otpora.

Ako Monikino pismo odredimo kao utrobu i zemlju, a Mašino kao intelekt i civilizacijsku tjeskobu, onda je Oljino krvotok i vitalizam ovoga ženskog književnog zrelstva.

Sve tri, svaka iz svog registra, dokazuju možda jednu tezu: ostati nježan u grubom svijetu je politička odluka. Oljino pismo je dokaz da ta nježnost ne mora biti tiha i povučena; ona može biti glasna, drska, obojena mediteranskim koloritom i spremna da sruši svaku ogradu očevine kako bi oslobodila prostor za ljubav koja gleda dalje.

Zanimljivo je kako sve tri autorice, unatoč različitim podnebljima (Zagreb, Dalmacija, Banovina/kontinent), zapravo ispisuju istu mapu ženskog iskustva i otpora. Svakako obogaćuju hrvatsku književnost krajolicima koji postaju i jezični krajolici.

Kod njih pejzaž prestaje biti samo scenografija; on prodire u rečenicu, oblikuje njezin ritam, njezinu temperaturu i njezinu slikovitost. Geografski prostor kod Monike, Maše i Olje postaje ontološki prostor jezika.

Monikin kontinentalni pejzaž (šuma, mraz, oranica, šiblje, prakuća) rađa jezik koji je škrt, elementaran i gust. Njezine rečenice podsjećaju na sječu drva ili hod kroz duboko blato – kratke su, teške, lišene ukrasa, ali prepune arhetipske snage. To je jezik zemlje koji ne objašnjava, nego udara, u kojem mraz ulazi u kosti, a topli dah konja umiva lice u sobičku punom nasilja.

Mašin krajolik je sparni, tehnologizirani ljetni Zagreb, sveden na kvadrature stana u Naselju. Iz tog skučenog, klaustrofobičnog prostora rađa se jezik verbalne bujice, akumulacije i gradacije – jezik glasovnih poruka bez interpunkcije koji se bori protiv tišine i ravnodušnosti. Njezin jezični krajolik od modre pločice stvara sinje more, a od dostavljača Glova univerzalni simbol ranjenog čovjeka.

Oljin mediteranski pejzaž (užareni kamen, prašina predgrađa, miris divlje mente i otoci) stvara jezik koji je drzak, ritmičan, vitalan i ludički slobodan. Oljin jezični krajolik natopljen je suncem, ali i sjenama povijesti. To je jezik koji psuje, pjeva i pripovijeda u isto vrijeme, spajajući dijalektalnu sočnost s visokom poezijom. Kod nje se rečenice prelijevaju poput valova koji ruše mitske ograde muških autoriteta kako bi stvorili prostor za trajanje.

Spajanjem kontinentalnog mraka i šume, zagrebačkog asfalta i kupaonice te mediteranskog krša i sunca, one ispisuju kompletnu, cjelovitu mapu našega kolektivnog identiteta i traume. One pokazuju da materinji jezik nije uniforman; on je proces koji asimilira različite pejzaže kako bi u svakome od njih pronašao ono temeljno, solidarno i ljudsko što svakom čovjeku postavlja pitanje: „Jesi li dobro?“.