ZIMMERMAN MI SE JAVIO U SNU

“Možeš se imenovati kako želiš. Možeš od sebe učiniti što hoćeš”. (Bob Dylan)

Što se još moglo spasiti, gdje se još moglo zastati
pod kojim stablom javora, pod krošnjom plamenom,
što sama sebe piše rubinskom tintom rasutom
i naše tajne pretače u školski sastav djetinjast, zarez
do zareza suvišan, na krivo mjesto postavljen, jedinica
će izrasti na sav taj trud na napor lud
svejedno svejedno svejedno

Gdje se još moglo sakriti, što se još moglo otkriti
o razlozima skrivenim o ožiljcima dubokim, o bijegu
što ne prestaje i kada tijelo miruje i kad su svuda prostrte
ponjave anestezije, skupo plaćeni zaborav, živa put,
živo tkivo iz koga se izrezuje sve što nam više ne treba,
mucanje, grcanje, buncanje, nigdje više o nečemu
neko lijepo govorenje, ljeposlovka je propala
svejedno svejedno svejedno

Kako je dobro ležati, kako je dobro nestati, pod perinom
se sakriti, iz priče se pomaknuti, među sporedne likove
i s kukavicom kukati i slavi se narugati i ljubavnicu poslati
da ti donese Nobela, kad nemaš više vremena za takve
igre taštine, za takve sive užase, gdje sve su tvoje sireve
žrtvenim dimom dimljene izgrizli gladni štakori, i srce
ti je umorno i kao zvečka glasa se iz neke trave polegle
i teška kiša pala je, sve nas u zemlju sabila

nema tu više ničega o čemu treba pisati, o čemu treba
svirati, o čemu valja misliti dok ti se mozak raspada, važući
sve te sablasti, sve krive, tupe razloge o nikome o ničemu
o gramatici propasti, o paru koji plesat će sarabandu do vječnosti
iznad ovih ruševina, što su nam bile cijeli svijet;

svejedno, svejedno, svejedno.

2026. Flora Green