U nesnosnim valovima vrućine prepoznajem idealno vrijeme za presušanje, stari običaj naših seoskih domova.Nekada, u djetinjstvu, prolazili bismo kroz selo a na ogradama presušale su se prugaste “blazine” punjene guščjim perjem, “naštikani” jastuci
ponekad neki kožuh ili lugarska odora, rancane” suknje, gunjevi i neka ostavština s dna ormara. Sve to izloženo, da bi blagotvorno sunce ubilo grinje, osušilo znojne mrlje, rastjeralo “vuhlost” i neugodne vonjeve. Navečer bismo legli na tu osunčanu posteljinu.i sanjali šarene, fantastične snove, kao da ih je na azurnoj podlozi ispisalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu neprispodobive u svome rodu. Te su tkanine naprosto mirisale na prašak iz svemirskog generatora, i mi smo u dodiru s njima bili netko drugi: sanjari, vasionci, lovci na himere, bića bez fizičkih granica.
Već dugo ne vidim taj običaj,čak niti po zakutcima koje obilazim, niti na ogradama od letvica niti na otvorenim prozorima. Suši se samo obično rublje, bijelo i šareno, ljudi postaju alergični na perje, pa su blazine i slamarice zamijenili madraci, a jastuci su punjeni pjenom i spužvom, zrnjem heljde, lavandom, i nema ih potrebe izlagati atmosferilijama. Pa ipak, ja se povremeno poželim presušanja i tada u mislima iznosim na sunce svoje brige, razočaranja, neuspjele stranice, neodaslana pisma, zaboravljene rođendane, vlasničke ugovore, članske iskaznice likvidiranih udruga, nerazjašnjene osobne nesporazume, iznevjerena očekivanja i štetne odabire.
Izlažem ih tako na imaginarnom konopcu, klizim po njima prezasićenim okom, trljam kapak, pokušavajući se sjetiti što se zapravo desilo s tim stvarima, koje su nastanile, nakrcale i obilježile moj život?Gdje sam pogriješila, kojim sam se bogovima molila, u kojoj su me mjeri zakočile moje pogrešne akvizicije i gdje se izvrnulo stopalo, stajući na oštar i krupan kamen, koji se morao izbjeći. Prolazi sunčana svjetlost kroz te mentalne nakupine, a neke mrlje toliko su ozbiljne, višeslojne, duboko prodiruće, da ih je nemoguće sanirati. One su pojele tekst, izbrisale uzorke i šare, uništile vrijednost trenutka, preobrnule moj nekadašnji entuzijazam u trajnu melankoliju.Izgrizle su rubove slike, na kojoj sam , čini mi se, izgledala blizu onoga “kako sam se zamišljala”, u svojim najsmionijim projekcijama.
Bacam pogled prema svodu i vidim da je sunce još visoko. Možda ipak moje presušanje uspije i kad satrvena legnem, ponovo dođu mladenački snovi,potaknuti mirisom neke egzote i prožeti glasom quetzala, čije je gnijezdo savijeno iznutra, točno pod mojim rebrima.
1. kolovoza 2019., Flora Green
radio gornji grad 
