Učinio je korak još niže, sirovim cinizmom nedodirljivog narcisa kojemu se može, korak međutim motiviran golim strahom. Nije se hrvatski premijer ustručavao u samozaštiti posegnuti za ženama, isturiti u prvi plan tobožnju brigu za žensku čeljad koju mlate, ubijaju njihovi partneri, te nacrtao novi Zakon o femicidu uz kojega je međutim uvezao još jedan, sve skupa ponuđeno parlamentu, kao paket: uzmi ili ostavi! Taj drugi, kukavički upakiran uz važan Zakon o femicidu, tiče se novih kaznenih odredbi protiv donositelja loših vijesti, takozvanih zviždača, a posredno i novinara, koji se usude obznaniti saznanja o korupciji i kriminalu u kojoj glavne uloge igraju ministri, tajnici, razni birokrati vladajuće partije.
Taj gnjusni, besprimjerni potez da se iza zaštite žena skrije direktni napad na slobodu govora i štampe stigao je nakon što su se inicijali A.P. – Andrej Plenković – pojavili u SMS prepisci njegovih utamničenih ministrica, a koje sugeriraju da je on blagoslovio neke od ozbiljno koruptivnih poslova. Uoči skorih izbora, sada autokrat koji caristički vlada već osam godina, donosi zakon kojim „zaustavlja Rojters“, pa će ubuduće novinari biti podložni svakoj vrsti represije, od pretraživanja mobitela do zahtjeva da otkriju izvore svojih informacija. A upravo su informacije u medijima bile jedini način da se o hadezeovoj mafiji uopće nešto sazna i izazove reakciju pravosudnih tijela. Da nije bilo toga, sva ona 23 ministra ne bi sletjela sa svojih funkcija. I odletjela mahom u zatvor.
I uzalud svi otpori parlamentarne opozicije, i lijeve i desne, takvom represivnom zakonu, premijer odgovara tek uvredama, jer zna da će prilikom izglasavanja paketa Zakona o femicidu i onoga o represiji nad medijima i informantima imati svoju tanku većinu, uz pomoć manjinskih satelita. Zato je uzaludna pobuna novinara i najava štrajka, uzalud i oštra izjava predsjednika Republike kako će u slučaju sankcioniranja onih koji dojavljuju podatke o korupciji posegnuti za institutom pomilovanja, sve je naime utaman dok Hrvatskom vlada krimogeni režim i jedan čovjek, snagom svoga totalitarnog uma.
A da nešto, barem nešto čita, umjesto što se samo hvali ispraznim i lažnim uspjesima svoje osmogodišnje vladavine tokom koje je Hrvatska dodatno opljačkana, unižena, iseljena, naučio bi naš premijer da je demokracija skromnost „istodobno kolektivna i osobna, javna, vizionarska, ali istinita“. Vrsta skromnosti kojoj je „ugodno u vlastitoj koži, koja se – budući da zna svoje prednosti i nedostatke – može i samoj sebi nasmijati. I koja je, doživjevši mnoge apsurdnosti i naučivši ih tolerirati, postala mudra i strpljiva. Drugim riječima, biti pravi demokrat znači razumjeti da kada je u pitanju život u zajednici niste ništa bolji ni pametniji od osobe do vas… Nepismeni vodoinstalater i nobelovac u pravoj su demokraciji ravnopravni, njihovi glasovi imaju jednaku težinu. Kao što kaže Camus, demokracija je ‘društveno i političko vježbanje skromnosti’. Dok nedemokratski režimi često tvrde da su savršeni (nikad se ne umore od obećavanja ‘savršenog društva’, ‘savršenog poretka’), prava demokracija ne daje velika obećanja, ne zavodi i ne očarava. Samo teži određenoj količini ljudskog dostojanstva. Demokracija nije erotska u usporedbi s onim što se događa u populističko-autoritarnim režimima“.
Ovako o demokraciji, čarima i važnosti neuspjeha, te nihilizmu uspjeha, u četiri lekcije iz skromnosti, piše filozof Costica Bradatan u knjizi „U slavu neuspjeha“. No nije to štivo za A.P., inače dubokog vjernika, on ne bira frigidnost demokracije i njenu dosadnu odgovornost, nego zanos demagogije i populizma. Utoliko je i moguće da poseže za nasilnim trikovima, kao u slučaju skandalozno nespojivog paketa zakona i uvali ga na glasanje u tobože najvažnije demokratsko tijelo odlučivanja – parlament. U kojemu će se bez problema izglasati demokratski zakon o ženama, žrtvama nasilja i strožem sankcioniranju njihovih napadača, i onaj totalitarni kojim se guše medijske i građanske slobode na otkrića o kriminalu i korupciji u javnim i političkim tijelima vlasti. Ta mahnitost samo ukazuje koliko je predlagaču Zakona o femicidu doista stalo do zaštite žena od nasilja, a koliko zapravo do samoodržanja na vlasti jednog čovjeka bez čije suodgovornosti ni tolika korupcija ne bi bila moguća.
Za takve su utemeljitelji atenske demokracije smislili ostracizam – propis prema kojemu bi za one važne sugrađane koji bi se pokazali bahati, gladni moći i skloni tiraniji, Atenjani izglasavali desetgodišnji izgon iz grada, ne dirajući pri tome njihovu imovinu. I nisu kažnjavani za ono što su učinili, nego što bi, ne budu li nadzirani, mogli učiniti. Stari su Atenjani tako, svjesni krhkosti demokracije, umjesto rizika izabrali prevenciju, što naravno ne znači da im utopija nije doživjela neuspjeh, ali su barem pokušali. Svakako, A.P. bi u to doba završio izvan zidina Atene.
Zato, umjesto stalnog unižavanja demosa i treniranja tiranske moći: čitajte, Plenkoviću! Možda vam na primjer Bradatan pomogne da prigrlite neuspjeh i ne ubijete se kada jednom izgubite vlast.