Zeleni Juraj, konj u trku, kopita cilinču u poskočljivi ritam.
Bijelo i ružičasto uzmiče pred žutim, ljubičastim, grimiznim. Jorgovani, opoj i zanos, Verin glas s druge strane stvarnosti, iz davnine, iz daljine: “Jorgovane, širi svoje grane, da ne vidim zoru kada svane, / Da ne vidim kako cvate grana pod prozorom mladog kapetana…”.
Šumarice, iglice, gospine papučice, na rubu šume, još ne vjeruju da je došao njihov čas. Ali Sunce je milostivo i na povelju proljeća daje im zlatni pečat, od meda i od voska, da ih ohrabri, umiri i nadahne za novi svijet.
Jutros odašiljem jedan veliki oprost svemu što me boljelo u prvoj i drugoj mladosti duše. Lakoća davanja i odvajanja neka bude u svakoj mojoj gesti. Tada će biti nevažno koliko dugo idem ovom stazom, i gdje je pećina u kojoj Zmaj u smrtnom hropcu blagoslivlja koplje, što mu je probolo srce.
Ide Juraj, ide Juraj, Juraj zeleni…
.
F. G.
radio gornji grad 
