Postoje ugođaji koji stvaraju divna raspoloženja u spokojstvu. Kad gledamo u suton zavaljeni na nekoj klupi na obali udaljenu pučinu s morem koje se svjetluca trenutak prije usahnuća. Palme se njišu na laganome maestralu. Možda smo na Visu ili Lastovu. Pale se diskretno lampe s kandelabra, brodovi se ljuljuškaju na valovlju u luci. Sve je gotovo filmski stopljeno s trenutkom koji spaja svevremenost i trajanje onog časa vedrine kad intuicija hvata svojim zrakama unutarnji krajolik duše s paukom u mreži i prašinom na dlanu. U filozofiji suvremenosti ovo je uistinu uspio dočarati Gaston Bachelard u Poetici sanjarije. Ono što je prisutno u sjećanju na trenutke vlastita kairosa neprestano se iznova vraća ne u snovima, već u sanjarenju. No, sanjarenje svagda potrebuje skladno ozračje neba i zemlje. Nikakve oluje i vihore, snjegove i vijavice. Razlog je u tome što je sanjarenje ovjekovječenje sreće kojoj se nadamo i koja nam se ukazuje kroz sjene škura na zidovima u praskozorje kad rađa se ono novo, blistavo u svojoj otvorenosti. Ništa od toga ne postoji bez poezije. Posve je svejedno je li ono poetsko iskazano slikom u filmu, fotografiji, je li posvjedočeno glazbenom sonatom ili šutnjom, važno je samo da iz tijela struji ljepota osluškivanja onog nadolazećega koje se nastoji odgoditi što je više moguće. Paradoks je sanjarenja stoga u odgodi zgode ove savršene ljepote trenutka. Umjesto onog stanja kad se trenutak želi zauvijek zadržati u trajanju o čemu Goethe kaže ‘Zaustavi se, tako si lijep!’, ovdje vrijedi suprotno: ‘Nikad ne dođi, zauvijek ostani u iščekivanju!’

Sanjarenje pripada biti poezije zbog toga što omogućuje čovjeku užitak u ugođaju stapanja duše s krajolikom apsolutne ljepote. Kad padne noć na obali Visa ili Lastova, kad se svjetiljke uz palme okreću spram pučine i kad dolazi polako i sigurno Ponoć, onda je pjesma talijanskoga suvremenog pjesnika Marcella Landija, u sjajnome prijevodu Mladena Machieda, ono sušto savršenstvo nakon čega treba dugo i spokojno utonuti u posvemašnje zamuknuće. I utrnuti svoj ‘plamen voštanice’ u samotnoj kući.

LJUBAV
(Amore)                                    

Zašto mi pjevaju predgrađa
i naliči nam
patnja večeri?
Jer noć si
i crvena enigma,
Neris!
Moj život
proigran u nesporazumima ima stijeg
danas koji kao da podešava tvom licu
radost, Neris, da osjećam se Bogom . .