Prije godinu dana umro je David Albahari, još jedan moj stari drug kojeg sam volio, autor o kojem sam pisao, pisac kojeg sam volio čitati.

Osamdesetih je srpska književnost bila u znaku stvarnosne proze (ili kako ju je kritičar Ljubiša Jeremić zvao “proze novog stila”). Opora, naturalistička, kritička prema socijalističkoj stvarnosti, ta proza (Mihailović, Kovač, Stevanović, Savić, Bratić, Čudić i dr.) bila je pandan “crnom talasu” u filmu.

Albahari je donio nešto drugo: postmodernost, kompleksniju tehniku naracije, vezu s rockom i hipi subkulturom. Prevodio je suvremenu angloameričku prozu, priredio iznimno utjecajnu antologiju suvremene svjetske priče, donio je drugačiji senzibilitet blizak suvremenoj urbanoj omladinskoj kulturi. Zanimljivo, i on će se ubrzo nakon prvih knjiga pozabaviti poviješću svoje židovske obitelji, dajući svojoj prozi dokumentarističko-autobiografsko ruho, ali eksperimentirajući neprekidno formom iskaza.

Ostvario je svjetsku karijeru, prevođen je na strane jezike, čak osam prijevoda na engleski.

Ja sam ga u Beogradu povremeno susretao osamdesetih, najviše u redakciji Književne reči, a zbližili smo se kad sam u Danasu, mislim 86.godine, objavio za taj magazin neuobičajeno opširan esej od 12 kartica (20 tisuća znakova) “Albahari i nova srpska proza”. (Hvala uredništvu na prihvaćanju.)

David je bio oduševljen: -Nitko dosad nije tako dobro pisao o meni.

Počeli smo se potom intenzivnije družiti prigodom mojih čestih boravaka u Beogradu, iz kojega je bila moja supruga Jasmina. Doduše, David je u druženju bio tih, nerazmetljiv, djelovao mi introvertno, što mi je nekako u suprotnosti s njegovim imidžom rokera, koji je, uza sve ostalo, imao velik utjecaj u profiliranju novotalasne grupe Električni orgazam.

Međutim, o literaturi je volio pričati entuzijastično. sa strašću. Pred sam rat planirao je izdavanje knjige izabranih priča i molio me da mu za nju napišem predgovor. Ali rat će poremetiti naše planove, nikad nisam napisao taj predgovor.

Posebno pamtim druženje s Albaharijem na Cetinju, čini mi se 1987. godine. Pozvao me da govorim o njegovoj Antologiji savremene svetske priče (Jasmina je govorila o Antologiji savremene svetske poezije Davidova prijatelja Raše Livade). Organizator i moderator predstavljanja dviju antologija bio je mladi pjesnik Slavko Perović, tada predsjednik Književne omladine Cetinja i opštinski javni tužilac. Devedesetih osnivač suverenističke crnogorske Liberalne partije.

Predstavljanje knjiga bilo je izuzetno uspješno. Velika dvorana, koliko se sjećam, u Knjaževskom dvoru bila je pretrpana, više od 200 ljudi. Pomislio sam, takvu važnost književnost ima još samo u Crnoj Gori.

Slavkovi su nas Mladocrnogorci vodili dva-tri dana po Cetinju, Skadarskom jezeru, pokazivali nam Crnu Goru i pričali o planovima za njezinu budućnost. U jednom trenutku Livada je zaustio nešto kako su Srbi i Crnogorci jedno, ali našao je neprobojan zid neslaganja kod Slavka i njegovih prijatelja. Cetinjani su već tada bili nešto drugo unatoč Milu i Momu. S druge strane David i Raša su neprekidno, s neprikrivenom ljubavlju i ponosom, pričali o Zemunu i njegovoj posebnoj tradiciji; shvatio sam da to za njih dvojicu Zemun u kojem su odrasli nije tek predgrađe Beograda, već doista zaseban urbani entitet. Zafrkavao sam Davida “Dača Zemunac”; samo se osmjehivao krajičkom usana.

David je meni, pak, ispotiha govorio kako ga politika suštinski ne zanima, pisac treba da je oslobođen od svih ideologija, pa i pripadnosti kolektivitetima poput nacije. Bio sam mu blizak.

Od kasnijih naših susreta, dosta rijetkih, zbog Davidova odlaska u Kanadu i bolesti koja mu je oduzimala fizičku energiju i izobličavala ga tjelesno, pamtim njegov dolazak u Booksu prije desetak godina. Već je dosta otežano govorio, ali nije odustajao od javnih nastupa, Borio se, sricao je riječ po riječ. Bio sam tada vanjski urednik u Profilu, zamolio sam ga da za moju ediciju napiše knjigu koja će najprije biti objavljena u Zagrebu, tek poslije može biti izdata i u Srbiji. Iskreno, nisam očekivao potvrdan odgovor. Međutim, rado je prihvatio ponudu. Očito mu je jako bilo stalo do hrvatskih čitatelja, a možda i našeg prijateljstva.

Ipak nikad nije došlo do realizacije, vjerojatno ja nisam dovoljno ustrajno inzistirao, nazivao ga i podsjećao na obećanje; bila mi je bolna i sama pomisao na tog nekoć lijepog čovjeka krupnih, tužnih, tamnih očiju kako fizički kopni. A samo tri godine stariji od mene.

Premda nije kopnio i mentalno. Unatoč bolesti pisao je i dalje.

Ugasio se naposljetku i on, utrnuo, u plejadi mojih prijatelja, mojih vršnjaka (Dubravka, Dževad, Inoslav…) koji su otišli prošle godine. Odlazi tužna povorka, sve sam više sam, nestaje svijet koji sam toliko volio