Postoji jedna knjiga u hrvatskoj kulturnoj memoriji koja se generacijama prenosi kao da je uvijek bila tu, kao narodni napjev, kao zapis sna, te rečenice se znaju napamet. Ivana Brlić-Mažuranić napisala je Čudnovate zgode šegrta Hlapića 1913. godine i učinila nešto što književnost rijetko uspijeva bez patetike i bez nasilja, opisala je slobodu kao etičku nužnost. Ne kao privilegiju, ne kao nagradu, nego kao preduvjet čovjekova dostojanstva. Hlapić nije heroj. On je siromah, bez roditelja, bez doma, bez zaštite sistema koji ga je već u trenutku rođenja zaboravio. Nema ni cipele koje mu odgovaraju, i u tom naizgled rubnom podatku, krije se cijela poetika romana. Postolarski šegrt, Hlapić je dijete koje hoda po svijetuu cipelama koje nisu njegove veličine, koje su ili prevelike ili premalene, koje ga žuljaju i usporavaju, koje on ipak ne skida. Jer cipele su rad. Cipele su dignitet. U tome je genijalnost velike žene iz Ogulina, unuke bana i pisca Ivana Mažuranića, koja je pisala u sjeni Habsburške monarhije dok je Balkan gorio. Pisala je uz sve obaveze svakodnevnog života, uz veliku obitelj. Njen Hlapić nije žrtva, ni junak epske zgode. On postaje suvremeni putnik, nomad. Prati ga vjerni pas Bundaš. Na tom putu Hlapić sreće Gitu, djevojčicu iz cirkusa, slobodnu i lukavu, koja zna stvari koje Hlapić ne zna, koja se kreće kroz svijet drukčije, koja nije šegrt nikome i koja će postati njegova prva prava prijateljica. Njihov susret nije slučajan, Gita je sve što Hlapić nije, i zajedno tvore cjelinu kakvu svaki od njih zasebno ne može biti. Ona ga uči slobodi tijela, on nju slobodi srca. A između njih, kao tamna sila koja drži priču u napetosti, kruži Crni čovjek: tajanstveni negativac koji pali sela, koji razara ono što su drugi gradili, koji postoji kao konkretizacija svega što je u svijetu zlo i bezrazložno. Brlić-Mažuranić ne objašnjava Crnog čovjeka. Ne psihologizira ga, ne daje mu pozadinu, ne traži razumijevanje za njegovu traumu. On je zlo kao meteorološka pojava i Hlapić mu se suprotstavlja ne snagom nego ustrajnošću, ne moći nego prisutnošću. Ivana Brlić-Mažuranić prva je hrvatska književnica nominirana za Nobelovu nagradu. Njezina časna nastavljačica Dubravka Ugrešić u mnogočemu će preuzeti sočan i sladak Ivanin jezik. Ubila se 1938., godine nakon dugotrajne depresije. Prva je žena članica Akademije. Suvremenica Virginije Woolf, iako iz visoke klase, pisala je o potpuno drugim temama. Ona je poput Irwina, narodne motive svoje siromašne zemlje pretvorila u artefakte. Generacije nas odnjegovala je na savršenom stilu “Priča iz davnine” otimajući od zaborava slavenske legende i vratila ih u živ duh naše inaginacije. Kao da postoji neka stidljivost prema vlastitoj veličini, neka navika da se autorica umanji upravo tamo gdje bi je trebalo istaknuti. Ona je pisala bajke, a bajke su, zna se, za djecu. U kulturi koja bajku vidi kao književnost drugog reda, Ivana je bila osuđena na milost i nemilost pedagoških čitanki. Ali pogledajmo stoljeće poslije. Njezin Šegrt Hlapić nije pedagoška literatura. To je književnost o klasi, o prekarnosti, o dječjem radu, o etičkoj odgovornosti zajednice prema najranjivijima. Hlapić je šegrt, znači radnik. Dijete-radnik, u sustavu koji djecu tretira kao jeftinu radnu snagu. Kada pobjegne od majstora Mrkonje koji ga tuče i zapostavlja, koji mu uzima trud a daje batine, Hlapić ne bježi iz mira u avanturu: on bježi iz nasilja prema dostojanstvu. To je politički čin, ma koliko ga generacije čitatelja čitale kao ples kroz čarobni krajolik. I upravo to čini Brlić-Mažuranić subverzivnom. Ona je napisala roman o bijegu od eksploatacije kao priču za laku noć. Majstor Mrkonja na kraju priče postaje bolji čovjek, i tu je autorica možda najhrabrija. Ona ne nudi osvetu. Ne nudi propast krivca. Nudi promjenu. A promjena je, u književnosti kao i u životu, uvijek nešto u što je teže povjerovati nego u katastrofu. Što Hlapić znači ovdje, u prostoru Mini Teatra Ljubljana, u ovom trenutku? Slovenija je zemlja koja je demografski, historijski opstala preciznošću svoje kulturne samosvijesti, a ne silom. I možda upravo zato slovensko kazalište ima naročit odnos prema pričama o malima koji opstaju: prema Cankarjevim obespravljenima, prema Kosmačevim lutanjima, prema Zupanovim preživjelima, Kovačičevim neprihvaćenim došljacima, Vojnovićevim čefurima. Hlapić u to tkanje ulazi organski, on je junak koji bi mogao hodati i po kranjskim i dolenjskim cestama. Jer što je Hlapić ako ne preteča svake migracije? Svake priče o mladom čovjeku koji je krenuo bez ičega prema nečemu što još nema ime. U trenutku kada Europa pregovara o tome tko smije prolaziti njezinim granicama, tko zaslužuje zaštitu, tko je “pravi” izbjeglica, a tko ekonomski migrant, Hlapić hoda drumovima s cipelama koje su premalene i srcem koje je preveliko za sve što mu se događa. On ne traži azil. On traži pravdu. I pomaže svima koje sreće, spaljenoj kući, izgubljenoj konjskoj dvojki, dječaku koji plače pored puta za izgubljenim guskama, ne zato što čeka nagradu, nego zato što mu je to jedini način postojanja u svijetu. Robert Waltl kao redatelj i Tadej Pišek kao jedini izvođač na sceni suočavaju se s temeljnim paradoksom ove priče: kako jednim tijelom, jednim glasom, jednim dahom nositi čitav kozmos jednog djeteta i sve te ljude, životinje, vatre i ceste koje ga okružuju? Odgovor koji nudi Iva Matija Bitanga kroz scenografiju i lutke nije dekorativni: lutka je u ovom kontekstu arhetipski instrument kazališta za mlade i odrasle istovremeno: dijete vidi čudo, odrasli vidi gubitak. Ova predstava ne govori djeci o tome da budu dobra. Ta poruka ionako uvijek stiže pretiho ili prekasno. Ova predstava govori odraslima da se sjete da su i oni jednom bili mali, da su i oni znali što znači nepravda u stomaku, strah u trčanju, čudo prvog prijatelja na cesti. I da su, od tog trenutka pa nadalje, postajali sve veći, sve sigurniji, sve manje sposobni za tu vrstu znanja.

Prva verzija predstave 1999. bila je i prva predstava Mini teatra. Režirao ju je i sam odigrao Robert Waltl. Izvedena je preko 500 puta i vidjela ju je publika u regiji, brojnim evropskim zemljama i u Iranu.