LINIJA 133 SAVSKI MOST – SVETA KLARA
.
Zaljubiš se u nepoznatu ženu
na noćnom autobusu
pri povratku iz grada
svi su umorni
nitko ne gleda u mobitel
čitaš između stanica
sve što piše na licu
svaka sjena govori
više od tisuću riječi
možda je mlađa koju godinu
djeca su već odrasla
majka se još uvijek dobro drži
iako se pomalo gubi
svaki dan se čuju telefonski
znaš točno što nosi u torbi
nema nikakvog izgleda
da promjeni posao
kasno je za snove
promjene starih navika
sviđa ti se kosa
bez obzira na sijede
potpuno logično i jasno
ne gledaš izravno u oči
koristiš periferni vid
opet logično za autobus
koji vraća ljude na periferiju
gledaš njen odraz u staklu
povremeno ipak vratiš pogled
čitaš joj playlistu u podočnjacima
popis tableta koje pije
omiljene filmove
dva vatrogasna vozila
zvuk sirena i rotirajuća svjetla
cijeloj sceni daju dodatnu dramatiku
nadaš se da ne gori tvoja zgrada
trudiš se sakriti vlastite misli
nisi siguran je li izvedivo
silaziš na svojoj stanici
noć miriše na bazgin cvijet
autobus skreće preko pruge
više se nikada nećemo sresti