Hajde da se ne lažemo, kao i mnogo toga drugoga, tako i “skrivanje” psihopata kreće iz kuće, od roditelja koji ne samo da ne žele “osvijestiti” činjenicu da im je “dijete” monstrum, nego to dijete skrivaju, kamufliraju njegove ispade, štite ga, pravdaju… reagiraju tek kad ga se i sami počnu bojati. Eventualno. No, tad je prekasno. Primjer je slučaj onog manijaka koji je upao u zagrebačku osnovnu školu, ubio nedužno djetešce. Roditelji-skrivači daju sve od sebe da ništa od luđaštva plodova utroba njihovih ne izađe van… do punoljetnosti čudovišta, trenutka kad ih sustav može hospitalizirati protiv njihove volje samo ako počine zločin (ili pokušaju). Jer ako psihopat ne želi na liječenje, nema načina da ga se prisili. Beskrajna roditeljska ljubav prema “voljenom čudovištu” još je opakija ako je roditelj na poziciji moći. O tome svjedoči slučaj Smažil. (Ali i nemamo pojma koliko slučajeva gdje su roditelji “na pozicijama” izbrisali tragove ispada njihovih “mališana”)

Negdje sam pročitala i da se gospođa Aleksić bojala rođenoga sina. Bojala ga se između svoja četiri zida. Valjda se bojala prijaviti ga, jer: Što će ljudi reći (kakva je majka i kako je odgojila svog anđela)? Njegov “koračaj izvan” skrovitosti s lica zemlje je izbrisao dvoje mladih ljudi.

A sve zbog fasade, privida savršenstva…

(Na pamet mi sad pada “mališan” koji je u Osijeku majku zatukao sjekirom – susjedi su čuli urlike i nazvali policiju. U trenutku kad su policajci prodrli u kuću, dobri sin je majku rezao na komade i pokušavao komade ubaciti u zahodsku školjku… )