Stopedeset ruža i djelić tvog sna
Marširalo je sinoć bez prestanka
Dao sam svoj najbolji grad
Padali su uz put
Oznojeni šampioni ugašenih pogleda
Dolazim ti kao fantom slobode
I zato pokaži šta znaš...
Johnny Štulić
Fotografsko slikarstvo možda se najbolje izražava u motivima mrtve prirode (eng. still life), a što se dobro vidi u ciklusu fotografija cvijeća Jovice Drobnjaka otiskanim na slikarskom platnu i napetim na drvene podokvire. U izloženim radovima zahvaljujući umijeću umjetnika koji dobro razumije i koristi mehaniku svjetla emanira čistoća elementarnog motiva u jednoj gotovo renesansnoj harmoniji slike emancipiranoj od bilo kakve aluzije kaosa ili slučajnosti. Igra svijetla i sjena time se ne iscrpljuje. Dapače, ona stvara snažan dojam zaustavljenog vremena, trenutka koji je svakome upečatljiv, dostupan i stvarno i simbolički razumljiv. Posebno se simbolička razina prepoznaje u tri fotografije tulipana (ljiljana) cvijeća božice Here (nebeske majke), za koje se smatra kako predstavljaju nadu, ljubav, oprost i dolazak proljeća. Artistička predstava tog fotografskog triptiha tako je ujedno i snažan otpor dekadenciji i prevrednovanju svih društvenih vrijednosti kojima svjedočimo.
Poznato je kako je motiv mrtve prirode već stoljećima dio elementarne slikarske garniture Zapada, no gotovo ikoničan pristup kojeg vidim na Drobnjakovim fotografijama nameće razmišljanje o još jednoj važnoj dimenziji o cvijeću kao umjetničkom objektu. Naime čovjek stoljećima kopira prirodu i njezine procese poradi vlastita razvoja, no cvijeće nikada nije uspio uistinu napraviti (plastično nije bitno za ovu perspektivu). U tom pogledu Drobnjakove artističke slutnje na tragu su jedinstvenih napora umjetničke i ljudske originalnosti.
Marijan Grakalić
Kada uživo vidite predmete koji su poslužili kao modeli za fotografske mrtve prirode Jovice Drobnjaka, na prvi pogled nećete se oduševiti. Ili možda, naprotiv – baš ćete se oduševiti i začuditi! Jer kako je moguće da je fotograf od tako malih, često i neuglednih, ćupova, bočica, vazica s mahom uvelim i ponekim svježim cvijetom, stvorio tako monumentalne kompozicije. U sjajnom eseju Mythos, logos, epos (izašao je u knjizi Slika, jezik, medij), Vladimir Rismondo je mrtve prirode Jovice Drobnjaka uzeo kao primjere sumjerljivosti kadra. „Uspješna fotografija“, piše tamo, „angažira cjelinu kadra, a s njom istovremeno afirmira mjesto koje zauzima fotograf.“ Iznimna efektnost Drobnjakovih kompozicija stoga proizlazi iz metričkih pravilnosti koje uočavamo u svijetu te iz odnosa koje tražimo i nalazimo svugdje oko sebe. Riječ je o pravilnostima fizike i evolucije koje su upisane u ljudsku svijest, a vješt ih umjetnik, svjesno ili nesvjesno, reproducira na svojim ostvarenjima. Jovica Drobnjak zasigurno nije tražio matematičke omjere kadrirajući ove mrtve prirode, ali oni su tu, što dokazuje dvije stvari – njihovu inherentnost stvaralaštvu sposobnog umjetnika, te ono što iz toga proizlazi: fotografski nerv, odnosno, zamjetnu fotografsku vještinu Jovice Drobnjaka.
I zaista, cijeli njegov opus – bilo da se radi o apstraktnoj igri elemenata na koje svodi jednu ogradu, ili o snimanju segmenata monumentalnog skulpturnog kompleksa Vojina Bakića na Petrovoj gori pod različitim osvjetljenjima – svojevrsno je prevođenje motiva na igru oblika i svjetla, određena fotografska koreografija svijeta koji vidimo. I njegove su mrtve prirode oživljene svojim tihim skladom koji ih izdvaja od svih značenja koja im može pridati tradicija žanra i njezino poznavanje. No, i značenja su dobrodošla, ali prepustit ćemo ih gledatelju. Fotograf je svoje rekao, svjetlom, oblikom i omjerom, a ja kao interpret mogu samo izraziti divljenje njegovoj sposobnosti (i sposobnosti umjetnosti općenito) da nadiđe banalnu stvarnost u njezinim zadivljujućim transformacijama.
Feđa Gavrilović
