nteresantno je da se danas održava Zagreb Pride i Antunovski hod mladih. Možda ima neka tajna veza, što bi rekao Bebek, koji mislim da nema nikakve veze ni sa Antunom Padovanskim ni sa Prideom.
Naime, znamo da je Maroko, posebno njegov grad Tangier, od 20-ih godina 20-tog stoljeća služio kao svojevrsna gej meka, posebno za muškarce. Ne samo Maroko, tu je bio i Alžir, ali Tangier je bio posebno poznat po tome. Naravno da nisu postojala nikakva gay prava tamo, ali je taj grad bio svojevrsna rupa u zakonu, nešto kao Weimerska Njemačka; zakoni protiv homoseksualnosti su postojali, ali su se ignorirali. U Maroku, posebno za strance i posebno za bogate strance, as usual. I ta je priča trajala dosta dugo; homoseksualci iz Velike Britanije su još 50-godina odlazili tamo da se malo “opuste”, jer su kod kuće mogli biti uhapšeni i zatvoreni ako bi bili uhvaćeni u “opuštanju” ili ako je neko saznao za njih i ucjenjivao ih.
Antun Padovanski je, prema hagiografiji Vita, koja je danas, naravno, smatrana historiografski vrlo upitnom, zapravo kompletno upitnom, navodno također odlazio u Maroko kao misionar, navodno. S obzirom na to da Vita nije njegova biografija nego više tekst protiv hereze, pitaj boga ko je uopće bio taj čovjek, šta je radio, di je bio, ko su mu bili roditelji, i tako dalje. Ali, ima jedan detalj u Viti koji ne ide na ruku propagandi kršćanstva i njega kao lika, što je svrha Vite, a to je da je Antun Padovanski otišao u Maroko s namjerom da umre kao mučenik i usput prekrsti Muslimane, baš je bio nabrijan na to da umre u Maroku kao mučenik, ali mu to nije uspjelo, jer se čovjek razbolio i još doživio brodolom na putu za Portugal.
E sad, je li ta neuspjela suicidalna misija bila neki paravan za gay aktivnosti, to ne znamo, kao što ne znamo ništa pouzdano o Antunu Padovanskom. Homoseksualnosti je gotovo sigurno bilo među franjevcima, to više manje možemo reći da znamo. Ali možda znaju organizatori tog hoda i gay pridea nešto što mi ne znamo.
Možda ima neka tajna veza između Maroka kao nekadašnje gej meke i Antunove “suicidalne misije” u istom tom Maroku. Možda tradicija okretanja glave od strane vlasti u Maroku od ranog 20. stoljeća datira još iz doba Antuna Padovanskog, pa zato ovo paralelno organiziranje gay pridea i hoda. Možda je želja za mučeništvom kod za želju za “opuštanjem” koju su u Maroku prakticirali Britanci, Amerikanci i Francuzi od ranog 20. stoljeća. Je li ovo neko prešutno priznanje o seksualnoj tenziji između gej pridea i Antunovog hoda mladih?
Poenta, što bi rekao Branko Đurić u Audiciji 1985. – Dobre koke od roda dobra. Jednima je blam što je kršćanski “mučenik” možda bio peder, jer dobri kršćani su, kao što su bili i franjevci u Antunovo doba, protiv “sodomije”, a drugima je blam priznati da je jedan kršćanski suicidalni fanatik možda bio “jedan od nas”. Ali ja kažem, ljubav je ljubav, ako ima neka tajna veza, nemojte da bude tajna. Izlazak iz ormara čini dobro duši i tijelu, amen