Nije sve zbilja, nije sve stvarnost i, nije sve realnost. Samo ono što je entuzijazam borbe na život i smrt za izlazak iz samoga sebe to je i zbiljsko. Ono što je zbiljsko mora biti dijalektičkim ukidanjem silogističkih figura priznata stvarnost. Zbilja je jedinstvo supstancije i egzistencije, odnosno istinska zbilja je i ono drugo subjektivnosti, ono što nije ja, političko nesvjesno, dakle ono što je zbiljsko u sebi je konceptualno. Koncept iskazuje događaj, a ne bit, ili stvar. Interpretacija je biti ili ne biti – politički čin.

Za ovo vrijeme kažemo da je naše vrijeme, vrijeme bolesne opsjednutosti seksom, vrijeme bolesne opsjednutosti novcem i vrijeme bolesne opsjednutosti nagonom za bestijalnim razaranjem. Postoji li jedna supstancija, dvije, ili ih je beskonačno mnogo? Postoji li jedan svijet, ili mnoštvo svijetova? Ako je mnoštvo svijetova da li je njihov zbroj jedan svijet? Naše je doba obilježila kritička teorija, psihoanaliza, fenomenologija i građanski moral pomiren sam sa sobom. Naše je doba obilježila atomska bomba, logor i ozonska rupa. Naš je društveni bitak obilježila psovka, trač i zloba. Ja nemam svoj svijet. Imati svoj svijet, svoje vlastito vrijeme, značilo bi sanjati. Moj svijet, moje vlastito vrijeme treba se tek u svetkovini uspostaviti, u zajednici i divljoj solidarnosti sa subalternima. Moje doba je doba tragičnih aktivnosti u heterogeno-rizomskoj stvarnosti. Ja sam plamičak stabla masline, na početku nečega što nema početak, na kraju nečega što nema kraj.

Mišljenje je mišljenje svojih misli. Istina nije adaequatio rei et intellectus, nego vršenje istine, istinovanje, a kao proces – obistinjavanje. Iskusiti istinu pripada fantaziji, a ne razumu. Kada bi filozofija postala alegorija, filozof bi postao zavodnik. Najveći je izazov razumu upravljanje ludilom, jer tamo gdje nema ludila nema ničega. Ludilo je spasonosni smiješak kaosa. Djela razuma beznačajna su djela. Može li logika objasniti život? A, slike? O kaosu se može govoriti samo slikovito. Kaos je virtualnost bez odgovornosti. Kaos nije jednostavno nered. Kaos je beskonačna brzina nastajanja i nestajanja bitka koji goreći šiba na sve strane. Stvaranje je označiteljsko uređivanje kaosa, oponašanje filma. Stvaranje je prerada, rastavljanje i sastavljanje, apostrofiranje, citiranje, uređivanje, montaža, brisanje i dopunjavanje, odvajanje žita od kukolja (pri čemu kukolj ide di burgija neće), pamćenje i zaboravljanje, izobličavanje, uvjerenje i predrasuda, mahnito napuštanje svih pravila, cirkulacija fluxeva, antigenealogija. Stvaranje je tragični angažman tragičnog junaka. Ljudski suviše ljudski – perverzno.

Svaki je bezinteresni govor poezija. Svako je bezinteresno sviđanje ljepota. Svaka je bezinteresna volja – glazba. Samo slobodan čovjek žudi za slobodom i spreman je boriti se za nju do posljednjeg daha. Odakle dolazi zlo, odnosno volja za zlom, i kako je moguće tragično iskustvo skrivenoga zla? Tragični junak djeluje i prihvaća stradavanje u interesu istine, odnosno tragični junak je subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna, ali ne mari, čak i pod cijenu vlastitog života. Odakle dolazi melodija, u svojoj pamučnoj haljini prirodnih boja i, može li se naučiti? Odakle dolazi poezija, preplavljena bukom, i može li izdržati djetinje riječi? Odakle dolazi vrlina, opća proleterska mobilizacija, i može li se prenijeti dijalektikom? U budućnost, kao duh koji zna sebe kao duh. Dijalektičan je onaj koji može cjelinu mislivoga u hrabrosti ujedno i gledati.

Ili, što je biće? Odakle dolazi biće? Što znači biće i, na kraju, što znači značenje? Zašto uopće ima uma? Um je duhovno oko duše, oko koje gleda ideje. Biće znači ono singularno, odvojeno od svega ostalog. Ja ne živi, Ja je ‘življeno’ iz sila kojima upravlja Ono-mračno strukturirano kao jezik. Realno je ono što se odupire simbolizaciji, rupa, deformirani manjak iz kojeg se formira žudnja. Upravo su ti manjkovi-rupe ono što nudimo drugome u ljubavi, odnosno nudimo ono što nemamo nekome kome to uopće ne treba jer na fantazmatskoj razini nema ono čime bi ‘popunio rupu’. Ljubav uvijek mora biti nijema. Kada progovori žudnja nestaje. Ljubav je nesvjesno znanje, odnosno ljubav je žudnja za onim mrakom nesvjesnog u Drugome što se opire simboliziranju u jeziku. Eros rađa ljubav u vježbi depersonalizacije. Filija je nešto posve drugo. Prijateljevati znači biti jedno-za-drugo, odnosno biti za-jedno, u promijenjivim konstelacijama. Svako je bezinteresno prijateljstvo – ataraksija.