PRIČA SA ZAPADNE STRANE (West Side Story)

U HNK Ivan pl. Zajc u RIJECI

(Pomalo zaboravljenu muzičku formu na najbolji način glumački ansambl vratio je na kazališnu pozornicu.)

Neki od nas sjećaju se čuvene “Kose”, stariji Ive Tijardovića i njegove “Male Floramy”, a mlađi mjuzikla “Jalta, Jalta” u maestralnoj glasovnoj interpretaciji Sande Langerholz i dirigentskom palicom velikog, a pomalo zaboravljenog Vlade Štefančića.

Pjevačko-glumačka družina napravila je hrabar iskorak predstavivši mjuzikl zahtjevnoj riječkoj publici, znalcima u prepoznavanju glazbene kvalitete.

Mjuzikl je nastao po zamisli Jeromea Robbinsa i glazbom Leonarda Bernsteina, a sama radnja inspirirana je Shakespearovim djelom “Romeo i Julija”.

Tkanje priče vrti se oko rivalstva dviju tinejđerskih bandi, Jetsa, bijelih Amerikanaca i Sharksa, imigrantskih pridošlica iz Portorika, za kontrolu nad istim teritorijem grada. Bande su okupljene i podijeljene kriterijem vlastite nacionalne pripadnosti.

I sve bi bio zoran prikaz, realističnog stanja u Njujorškim kvartovima pedesetih godina da prste nije umiješala ljubav.

I to ne bilo kakva, između bilo koga, ona uobičajena, već ljubav između Tonyja, pripadnika jedne bande i Marije, sestre vođe suparničke.

Njihova ljubav unosi potpuno novu dimenziju u sukob.

Mjuzikl govori o ozbiljnim temama tog vremena, ali glazbom, plesom i ponekim dijalogom.

Prvo je izvođen na Broadwayu, a gdje bi drugdje, a njegova filmska adaptacija, filmski oblik, osvojila je deset Oscara, uključujući i kao najbolji film.

Steven Spielberg je snimio 2021. godine svoju verziju i osvojio Oscara.

U sukob uključuje se i policija koja pokušava riješiti sukob, ali ne uspjeva.

Previše je bilo nepovjerenja pa i sumnji u izdajstvo kod pojedinih članova bande tako da ne odustaju od sukoba, čekaju pogodan trenutak ne obazirući se na ljubav dvoje mladih, a ni na upozorenja policije.

Sukob dovodi do tragedije, slomljene ljubavi i smrti voljene osobe.

Ansambl je dao svoj maksimum, više od dva i pol sata izrazitog tjelesnog napora, plesa i zahtjevnih pjevnih dionica.

Damir Kedžo i Franka Batelić pokazali su publici vrhunska glasovna umijeća.

A tri izlaska na “bis”, skoro desetak minuta pljeska publike u prepunoj kazališnoj dvorani dokaz su punog pogotka postavljanja i izbora mjuzikla.

Očito da Riječani vole mjuzikle, posjeduju glazbenu kulturu i istančan ukus za vrhunske kulturne događaje.

Violeta, Biljana i ja uspjeli smo izaći među prvima i pronaći jedini slobodan stol na uličnoj terasi.

I opušteni razgovori, shvatili smo koliko imamo zajedničkih sadržaja, tema, ljudi koje poznajemo, gradova koje svo troje volimo.

Bili su to “mali prijeponoćni razgovori” za koje se nadam da ćemo Viki, Bibi i ja uskoro ponoviti. Istina, na drugom mjestu, s drugim sadržajima, ali u istom sastavu. Na kraju smo se izljubili, izgrlili i one su mi zaželjele sretan put.

Čekalo me još skoro dvjesto kilometara vožnje do Zagreba. Autocesta gotovo prazna, iza Fužina prema Mrkoplju nakratko pojavila se prozirna sumaglica. U dva ujutro već sam bio u krevetu i prije prvog uranjanja u san i prvih snomorica, bio sam siguran da je vrijedilo voziti, makar i noću tih četiristotine kilometara.

A ako me pitate što je bilo ljepše, mjuzikl ili razgovor uz prijeponoćno pivo, teško bih i samom sebi odgovorio.

U jedno sam siguran – sve ovo ili nešto slično rado bih ponovio.

Ne ovisi samo o meni, ali vrijedilo je, višestruko je vrijedilo

*Priču sa zapadne strane preveo je Borivoje Radaković