Od devedesetih na ovamo uši nam probijaju govoreći kako sve žrtve zaslužuju poštovanje. Ali državne počasti očito zaslužuju samo one žrtve koje su se borile pod zastavom NDH. To je naša stvarnost.

U velikoj bitci snaga Narodnooslobodilačke vojske na Sutjesci protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika i ostalih kvislinga poginuo je veliki broj partizana, dobrim dijelom Hrvata-Dalmatinaca. Među njima i moj ujak, kojega nikad nisam upoznao, a moj otac je ranjen u koljeno. Izvukao je živu glavu jer nije želio ostati u bolnici, već je dobio konjića na kojem se izvukao iz okruženja. Bolnicu su poslije neprijatelji pronašli i sve ranjenike likvidirali.

Više puta sam čuo priču o tome od oca i njegovih drugova. Bez ratničkog razmetanja, jer moj otac je rat smatrao velikim zlom.

Ja sam odrastao u miru, neopterećen ratom, čitajući egzistencijaliste, mislio kako sam pojedinac “bačen u egzistenciju” i nemam nikakav dug prema precima.

Danas ne mislim tako, pogotovo kad gledam kako potomci ustaša (ojačani oportunističkim pridošlicama s partizanske strane) obezvređuju tekovine antifašizma.

Hvala vam drugarice i drugovi, dame i gospodo, što čuvate tu tradiciju naših očeva i djedova, dalmatinskih ribara, težaka, ali i intelektualaca, koji su se listom opredijelili protiv fašizma, ne samo talijanskog.

Zapravo mi je i drago da ovaj Sabor svih ovih godina uporno odbijao preuzeti pokroviteljstvo nad Sutjeskom; Njonji i Plenkiju doista nije mjesto među vama! Imaju oni Thompsona i Bleiburg