Šetnja Promenadom sa pogledom na katedralu, od katedrale pa do tornja Svetog Blaža u magli. Toranj Ilice 234 sa dimnjacima starog Vodovoda, pogled na grad iz Gornjogradske gimnazije do kupole kavane ‘Korzo’. Tiho kulja sivi pepeljasti dim iz trulih dimnjaka i tko bi rekao da jedan takav dimnjak na krovu Duge ulice 7 stoji u najintimnijoj vezi sa subjektom koji ga promatra?

Pod ovim kestenovim stablima, tu, na promenadi, odigralo se mnogo toga što je bilo sudbonosno za život čovjeka, i svega je nestalo, izdimilo se kao sivi pramen pepeljastog dima iz dugouličnih dimnjaka. Nestala je beskrajno velika masa kretnja i riječi, svega što znači ‘tjelesno nešto’, svega što stvara ličnost kao takvu.”

‘Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnog početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela, kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onog trenutka otkad smo progledali.’

M. K., ‘Djetinjstvo u Agramu