On je bio takav čovjek, poput tugaljivih junaka iz Zweigovih priča. Pokajao bi se odmah za svoje dobro djelo. U njemu je živio prijekorni sudija koji bi istupio istog trena pošto bi odluka već bila donesena. Jednom je, recimo, zaustavio auto i napravio mali zastoj kako bi starac pretrčao ulicu. Čim mu je zahvalno kimnuo glavom, on je, sastavio obrve i promrmljao nesto kao: «Nisam trebao stati. Trebao je prijeći na pješačkom.» Drugom prilikom posudio je hvataljku za voće. Komšija je obrao voćke, vratio mu hvataljku, ali se ispostavilo da je pokvarena. Gledao je u nju, vrtio glavom i psovao da je trebao reći ne. Ponekad se pitam je li se ikada pokajao zbog ljubavi koju je dao meni. Došla sam na željezničku stanicu na prvi voz, u 4:15. U magli na peronu razabrala sam mladu studenticu s roditeljima koji su drhtali. Kada su me ugledali stijene su se otkotrljale niz njihova leđa. Majka je odmah dogovorila da dijelimo kupe i dodala kako je spakovala friške sendviče sa piletinom, koje smo također imale podijeliti. Ušle smo u voz i sjele svaka u svoj ćošak. Ona je mahala dugo dvjema figurama iza zamagljenog prozora, a ja sam samo mislila na izvor vatre svog gorućeg srca kome tada nije bilo važno gdje je uspavani kondukter ili vreba li neko iz susjednog kupea. Rekao je da će me čekati na željezničkoj stanici, ali pošto sam izašla i oprostila se sa studenticom, nikako nisam mogla da ga ugledam. Okretala sam se se, propinjala na prste, izasla ispred ulaza, pa se opet vratila u veliko predvorje. U stomak mi se izlilo crnilo, ono koje se lako da pretvoriti u opravdanje. Vjerovatno je gužva kroz grad, ili su ga hitno trebali na poslu, ili je prespavao ili možda nije dobro razumio vrijeme dolaska voza. Čekala sam petnaestak minuta dok se svi putnici nisu razišli i stanica ostala pusta. Napolju je padala kiša prašavica, ali nije bilo hladno. Pogledala sam telefon. Ništa. Sačekala sam još petnaestak minuta, prije nego što sam pozvala njegov broj, s kojeg se oglasio ženski glas obavjestavajući me kako birani pretplatnik trenutno nije dostupan. Pomislila sam da ubijem vrijeme na pijaci u blizini željezničke stanice. Sve je bilo razastrto na ceradama, pokriveno poluprozirnim najlonom. Podizala sam ga s naporom da vidim šta se nalazi ispod. Kod jednog Ciganina zastala sam pred ofucanim knjigama, sve redom socijalisticka literatura. Prebirala sam dugo, ali nisam pronašla nista sto bih ponijela sa sobom. Sazalila sam se nad njim, onako na skemlijci, u tankoj jakni, mokre sijede kose, u dimu cigare, pa sam odlucila da mu dam nešto novca i odem. Baš tada je ispod crvenih knjižica o sistemu i politikama dohotka izvirio bledunjavi roman Grahama Greenea «Kraj jedne ljubavne priče». «Koliko je ova?» pitala sam. «Dvije marke» odgovorio je. Pored knjiga starac je prodavao pohrđale džepne satove, nožiće, ručne četvrtaste baterije i crnobijele fotografije. «A ovo?», pokazala sam na njih. Pogledao je gomilu slika kroz najlon, zatim me potajno odmjerio, procjenjujuci koliko bi imala u novčaniku, i rekao:. «Ako hoćeš sve, eto ti za deset maraka, a jednu ti gratis dajem ako kupis knjigu.», uperivši svoje oči u knjigu koju sam držla. Bilo je tu stotinu tuđih natisnutih lica koja su zurila u mene ispod najlona sa kojeg se slijevala kiša. Nisam ih htjela nipošto. Postoji davno vjerovanje koje kaze da fotografija uzima dio duše. Šta ću ja s tolikim tuđim dušama na svom ramenu? Uzela sam samo jednu. Fotografiju žene u dugoj, tamnoj haljini, oko vrata je imala bijeli okovratnik. U ruci torbicu. Nije se smiješila. Gledala je pravo u aparat. Okrenula sam je. Na poleđini je mastilom stajalo na pisanoj ćirilici «Vaša majka». Čovjek kojeg sam čekala nije nazvao, niti je došao. Još sam nekoliko puta pokušala da ga dobijem, bezuzspješno.

Kada sam, prije neki dan brisala prašinu sa police s knjigama iz «Kraja jedne ljubavne priče» na pod je ispala fotografija. Sinulo mi je sasvim prirodno kako sam to jutro otišla u Banja Luku pronaći ženu koja me je čekala cijelo stoljeće. Fotografije čuvaju vrijeme koje je nepovratno prošlo. Svaka predstavlja trenutak koji se nikada više, u čitavom postojanju svemira, neće ponoviti u istom obliku. Gledajući staru fotografiju promatramo nešto što više kao takvo ne postoji, putujemo kroz vrijeme, ali prošlost dolazi nama. Vjerovatno su zato fotografije nalik svjetlosti zvijezda. Divimo se zvijezdi čija je svjetlost krenula prema nama prije hiljadu ili milion godina i ono što u datom trenu vidimo više ni ne postoji. Ali, svjetlost još putuje kroz tamu. Tako je i sa fotografijom u mojim rukama. Odavno nema žene s nje. Ni kuće pred kojom je stajala, ni neba, ni kaldrme, ni cvijeća. No, njen pogled je putovao kroz vrijeme i stigao do mene u djeliću sekunde podsjetivši me na ono što sam s vremenom zaboravila. U mom djetinjstvu ženska samoubistva bila su dio svakodnevice. Žene su se ubijale na različite načine, ispijale esenciju ili otrov, skakale u rijeke ili u bunare, vješale se o vlastite šamije. Razlozi su svima bili razumljivi i prihvatljivi. Ubila se zbog pijanog muža ili muža kurvara, ili je bila djevojka koju je neki muškarac prevario, pa je, dovoljno naivna da mu povjeruje, radije birala smrt nego da (po)ostane „nečista“, ili se ubila zato što je svekrva nije voljela, ili zato što je bila «jalova». Niko u tome nije prepoznao ništa neobično. Samoubistvo je bilo samo posljednja, logična tačka u nizu događaja koji su joj se dogodili, i žena, kada bi bila ponižena, prevarena, pretučena ili osramoćena, imala je samo jedan dostojan izlaz, a to je da nestane. Strašno je bilo to što su svi razumjeli razlog zbog kojeg je umrla, bez ijednog pitanja «zašto je morala umrijeti?». Zato sam onog kišnog jutra, ostavljena, među stotinama zaboravljenih lica uzela baš ovu fotografiju, kao dokaz da sam mogla preživjeti ono za šta sam jednom mislila da će će me ubiti.