Na italijanskom kanalu Nove, 13. juna emitovan je dokumentarni film u kojem filozof Massimo Cacciari iščitava Posljednje dane čovječanstva, remek djelo Karla Krausa

U vremenu nam sadašnjem, dakle u predvečerju totalnog rata, dešavaju se pokatkad i čuda. U Italiji se desilo jedno: 13. juna, na Nove.tv. Kanal Devet, jedan od rijetkih izvan kruga zajednice državnih i privatnih kanala u čijim salonima je odavno isključena bilo kakva različitost u stavu prema rusko-ukrajinskom ratu (u znaku mantre “ničim izazvana agresija”), priuštio nam je jedno neovdašnje veče: Cacciarijevo scensko iščitavanje Krausove drame Posljednji dani čovječanstva. Profesorovu televizijsku lectio magistralis obogatili su čitanjem odabranih fragmenata glumci Paola De Crescenzo i Massimo Venturiello. Sve izgovoreno na sceni prate tehnološki savršeno oživjeli prizori iz predratnog i ratnog perioda kojem će Krausova satirična drama, pisana tokom Velikog rata, dovršena 1922 (dorađivana i kasnije) dati svoj besmrtni odgovor. I monumentalan: preko 200 scena u kojim groteskno paradiraju glupavi oficiri, ratni profiteri, novinari kao prodane i cinične kreature, ali i obični građani anestezirani propagandom, čine ovo djelo praktično neizvodivim u potpunosti (oko 800 stranica broji italijansko izdanje). Ali i ta neizvodivost u cijelosti na svoj je način metaforična: ne postoji teatar koji satima i satima može predstavljati Krausovo Sve o dehumanizaciji konflikata, korupciji jezika, cinizmu štampe, ratnom profiterstvu, kapitalu kao pokretaču ratova, interesima banaka i volji za moć kao pokazatelju volje za dominacijom nad drugima.

Venecijanska pretpremijera: Čini se da nema nikakve slučajnosti što je pretpremijera Cacciarijevog scenskog iščitavanja djela urednika lista Die Fackel, u kojem je svojim prilozima više od trideset godina nadnosio baklju logosa nad nonsensima austrijske političke i medijske scene, održana u jednoj sali Bijenala. Podsjetimo se: odlukom da se iznova otvori Ruski paviljon i omogući predstavljanje odabranih djela savremene ruske umjetnosti, predsjednik Fondacije Venecijanski bijenale (za period 2024-2028) Pietrangelo Buttafuoco izazvao je cijelu buru u italijanskim i evropskim političkim krugovima. Evropski parlament je nedavno, na inicijativu 37 evropskih parlamentaraca (među kojim je većina rusofobnih iz baltičkih zemalja i nekadašnje Istočne Evrope), kaznio Fondaciju nedodjeljivanjem sredstava materijalne podrške (2 miliona eura) za tri sljedeće godine. Od predsjednika se ogradila i Melonije vlada.

Cacciarijev dijalog sa Buttafuocom, sa kojim, koliko znam, ne dijeli političke stavove ali ih dijeli prema kulturnim vrijednostima u ovom slučaju, svojevrstan je odgovor onom dijelu italijanske i evropske javnosti kojoj još uvijek nije jasno (ili to sama ne želi znati) u kakvoj smo (pred)ratnoj avanturi več skoro pet godina. To se posebno odnosi na lažnu ljevicu, koju već neko vrijeme nazivam sinistroidnom, i na njeno slijepo, već dugogodišnje dodvoravanje desnom biračkom tijelu.

U dijalogu sa Buttafuocom, Cacciari je izjavio da “apokaliptična priroda Krausove drame leži u tome što je on otkrio kraj Evrope kao velike političke i kulturne sile, ukazujući ne samo na historijski događaj, već i na prekid evropskog etosa. Rat nije označio samo kraj Evrope nacionalnih država, već i kraj kulturnog arhipelaga u kojem je postojao osjećaj pripadnosti. Taj zajednički etos – ukorijenjen u prosvjetiteljstvu, ali i u hrišćanstvu – onomad je došao kraju. Bio je to prvi rat vođen izvan principa Jevanđelja. I ne samo to: označio je i kraj evropskog prava, koje je spajalo rat i mir, prava u službi rješavanja sukoba između država kako bi se uspostavili novi odnosi. Za Krausa, ova tri (negativna, nota: BS) elementa su opstala čak i nakon završetka Prvog svjetskog rata i dovela su do Drugog”.

“Mislio sam da se vratim na Krausa”, dodao je Cacciari, “jer smo mi još uvijek ovdje i pokušavamo povratiti tu perspektivu”.

Red je, kako Kraus sugeriše preko Cacciarija koji pripovijeda svoju priču o njemu, bio razbijen. A kad se razbije, ne ostavlja neutralnu prazninu mira: ostavlja drugu vrstu apsolutnog.

“Upravo ovdje rat mijenja svoju prirodu: on više nije sukob priznatih sila, već apsolutna moralna konfrontacija. A kada neprijatelj postane kriminalac, posredništvo nestaje. Više ne postoji nikakva moguća ravnoteža, samo uništenje…”

Potom, kao da ukazuje na tačku prekretnice koju Evropa ne želi vidjeti, pa tako ni čuti o mogućim posljedicama (kao da živimo nekakav neprekidni prezent, bez promišljnja nekog sutra), u dijalogu sa predsjednikom Fondacije Bijenala, došlo je do izražaja pitanje jesu li današnji ratovi — sada svakodnevna, vidljiva i neprekidna stvarnost — još uvijek dio političkog poretka ili su sada izvan njega?

Cacciarijeve (tv) lectio magistralis kao podsjećanje na jedan jaz: Italijanski filozof ukazuje da odgovor dolazi kroz referencu na Bellum internecinum i na Kantova djela o međunarodnom pravu i vječnom miru: kada rat više nije ‘regulisan’ između država, kada postaje rat do istrebljenja, tada postaje rat koji eliminiše svaku mogućnost prava između neprijatelja i uništava same uslove za budući mir. Kant je, podsjeća nas Cacciari, prethodnik dvama misliocima koji su promišljali razloge evropskih kriza: Nietzsheu i Dostojevskom. To jest dvama neshvaćenim misliocima koji, zajedno sa Kantom i Krausom, stižu do nas, u drugu četvrt 21. stoljeća, sa istim opomenama: o nihilizmu i Antihristu. Takođe nas opominje da smo zaboravili na jaz koji je vrlo sličan onom iz 1914, kada se politika, zajedno sa militaristima i bankarima, odrekla svake filozofije.

Gledaocu filozofove lectio se implicitno nameće pitanje je li Kraus bio prorok, a na koje, kao da ga je telepatski osjetio, Cacciari daje odgovor: Kraus nije bio vidovnjak koji predviđa budućnost. Njegova vizija je krajnje realistična i danas. On je prepoznavao i sutra svog prezenta, sve ono što se kasnije proteglo i na izbijanje Drugog svjetskog rata.

“Čak i za vrijeme Weimarske Republike Kraus je vidio kolaps političkih i jezičkih struktura koje su bile temelj Evrope”, podsjetio nas je Cacciari. “Vidio je odmak koji će dovesti do totalitarizma. Ali iznad svega, vidio je nešto dublje: transformaciju javnog diskursa u ratnu ‘mašinu – štampu koja, u ratno vrijeme, postaje propaganda’”.

U tom smislu Karl Kraus se, prema Cacciariju, može smatrati ‘prorokom’, ali ne kao neko ko propovijeda, već kao neko ko razotkriva historijsku stvarnost, onu istu koja se, u samo prividnom diskontinuitetu, protegla do nas.

Je li Antihrist trijumfovao?: I u venecijanskog pretpremijeri čulo se to pitanje. Najneugodnije, ono koje obuhvata dvadeseto stoljeće i nastavlja se do danas, ne gubeći svoju snagu.

“Je li Antihrist trijumfovao?” To pitanje, koje u svojoj lectio, pred sam njen kraj, Cacciari postavlja prizivajući Dostojevskog, tiče se – (ne)mogućeg? – odgovora o mogućnosti ljudskog poretka koji nije zasnovan na dominaciji i ugnjetavanju.

“Za Krausa”, podsjeća nas Cacciari, “postoji ‘pobjednički ples’ ove nihilističke sile koja sve svodi na odnos moći, na stvar među stvarima. Čak se čini da i filozofska modernost dominacije, čak i određene genealoške linije evropske misli, konvergiraju u ovu slijepu tačku. Ali ako je sve reificirano, ako sve može postati stvar, onda je sve otvoreno za nasilje.”

To je, prema Cacciariju, suština nihilizma. I našeg. Danas. U kojem se zaboravlja na ples i pjesmu hijena pred kraj Krausovih Posljednjih dana čovječanstva.

Jedna ironija svoje vrste: Upravo čitam komentare o Cacciarijevoj lectio u ratnohuškačkim medijima, ovdašnjim. Mrtav hladan, čini se, kao da je zaboravio na svoj novinarski “angažman”, o Lectio magistralis italijanskog filozofa, u korporativnom Corriere della sera, piše Aldo Grasso (godište 1948. i još uvijek pokretni dokaz da starost ne donosi mudrost već mnogima samo zlobu i cinizam). Piše, eto naš vrli Grasso, kao da se i sam, nekim vremeplovnim slučajem, ne bi našao na udaru bečkog satiričara. Isto važi za novinara korporativnog dnevnika La Repubblica. Antonio Dipollina je napisao sve najpozitivnije zaboravljajući da bi se i njegov list, tokom svih ovih godina rata na istoku Evrope, više puta našao u Krausovom fokusu.

Završavam ovaj osvrt, koji bi zaista bio preopširan da sam se bavio svakom linijom Cacciarijevog diskursa, jednim pitanjem. Ako bi, naravno nekim čudom, Cacciari bio pozvan da svoju lectio ponovi pred Evropskim parlamentom i njegovom oligarhijom, koliko bi bilo umnosposobnih da razumiju ovu lekciju?