O knjizi Monike Herceg ”Ovdje počinje šuma”, Fraktura 2026.

Pročitala sam knjigu Monike Herceg “Ovdje počinje šuma”, danas, u jedno popodne. Sada bih se smjela uključiti u rasprave, ali nema što da se kaže, već pošteno, s kolegijalnim naklonom: dobra je knjiga, živa. bolna, “iščupana” iz nutrine, bez uvijanja i kompromisa, bez straha od ogoljavanja. To su već i pjesme nagovijestile, jednu osobinu moralne hrabrosti, kad čovjek ne pokušava grčevito čuvati “sliku o sebi”, o svojoj odabranosti, izuzetnosti, odvojenosti od “drugih” i običnih, u onom prvom sloju, da je sličnih njemu mogo na svijetu. I upravo tu nastaje crta razlike: dobro pisanje daje ti dobro disanje, pa izrastaš u neku osebujnu biljku, oko koje će se stručnjaci truditi da je klasificiraju, imenuju, usustave u svijetu literarne flore.

Dobra je, to ću ponoviti, kao netko tko je dugo brusio zanat i tko znade što je magična rečenica i izuzetna stranica. A ima ih ovdje, u toj mozaičkoj strukturi, gdje plijesan riše freske po zidu, urin se isparava, miševi caruju, gamad nahrupljuje u ljudski prostor, alkohol je đavolsko gorivo, fitilji su kratki, patnja je svakodnevna, strahovi se množe i ništa nije izvjesno, osim da se tako dalje ne može opstati. Što znači motivirati čitatelja, izvući ga na brisani prostor, gdje se testira njegova empatija? To je ono, kad zaboraviš da si u priči, u literaturi i moliš se da sve dobro završi , da to dijete prestane gristi nokte, mokriti u krevet, imati refluks od gađenja, te da se dočepa šume, zraka, livade i konjske grive, pa da iz začaranog kruga pobjegne u otvoreniji i slobodniji svijet.

Zahvalna sam autorici što nije produbljivala temu rata. Vjerojatno bih na tom mjestu odustala od čitanja. I stanjila mi se aura, ne mogu više. Ali Herceg je to maestralno označila, zabilježila i metaforom izgubljene kuće/ utočišta , sve objasnila, u njihanju one bijedne zavjese na polupanu prozoru, koja skriva zjapeću, mučnu, bezljudnu prazninu. Jaka je ona i hrabra, neće ustuknuti pred temom tjelesnosti, riskirajući da u njenu mozaiku bude tamnih i žuljavih izbočina i udubina, da se ljudski i animalni svijet dotaknu u temama rađanja i smrti, da ono “biti krvav ispod kože” u oba slučaja ne bude samo prispodoba. Neka čita svatko tko se ne libi stvarnosti i tko može podnijeti takav pasus: ” Onda se mačka opet porodi. Mačiće majka, kao i uvijek pronađe, pa stavi u kesu jedno po jedno. Pet malih malih slijepih miševa u najlonu skviči nemoćno pred njenim brzim rukama. Nosi ih daleko iza kuće, u zarasla polja. Mačka danima mijauče. Onda opet na prag donese zmiju. Poljskog miša. Krticu. A dijete usne”. (I još bi se mnogo takvih jakih, dramatskih momenata našlo na podosta stranica!).

Zapravo sam se unaprijed durila na apologetiku ruralizma, kao da mi iz nekih relativno zaštićenih građanskih zona nismo živjeli i rasli i skupljali uspomene, vrijedne bilježenja. Nisam bila u pravu. Ovo je intimna povijest, topografija duše, ruralni prostor, rat i poraće i odrastanje su okvir, a svijet se prelama u dobro brušenoj prizmi spisateljske vještine. Treba pisati takve knjige i čitati ih treba. Tjerati mak na konac oko izvan-literarnih detalja, to je meni, da prostite, dosadno. Osoba sam koja se bez zadrške raduje dobro urađenim stvarima, prava obrtnička kćer. Želim ovoj knjizi sretan put i uspješan nastavak.