Duboko me pogodila vijest da je s ovoga svijeta otišla Andriana Škunca. Jedna od naših najizvorniih i najkvalitenijih pjesnikinja, dobitnica najvažnijih nagrada za poeziju, majstorica pjesme u prozi, utjelovljenje paškog duha u riječi i slici (fotografiji). Poznajem je od ljeta 1990., kad sam joj, na sugestiju Zvonka Makovića, u njezinoj kući u Novalji pokazao prvu kritiku koju sam ikad napisao – o njezinoj poznatoj zbirci “Druga strana zrcala”. Otada je među nama nastalo duboko ljudsko i književno razumijevanje pa sam napisao i neke druge tekstove o njezinim pjesmama i knjigama. Andrianin Pag istodobno je posve konkretan i posve univerzalan, i vrlo lokalitetan i jasno razumljiv svima. Elementarnost njezine poezije, svjetlost koja predmete dovodi u vidljivost i tama koja otvara prostor nevidljivog, odsutnost prisutnih i prisutnost odsutnih. Svime time Andriana je postala konstitutivna za moju poeziju pa su iza mnogih mojih pjesama “kratke sjene” njezine poezije. Nažalost, nisam joj to nikad do kraja izrekao. Ako bismo za nekoga mogli reći da je proživio ono što Heidegger naziva “autentična egzistencija”, onda je to sigurno Andriana. Duboko vjerujem da se sada samo preselila u drugi način osobnog postojanja jer njezin dodir s vječnošću ne može tek tako propasti, i da ću ju jednog dana opet sresti. Počivala u miru, draga Andriana