Danas bi Arsen napunio 88 godina; razlog za sentimentalno podsjećanje. Utoliklo više što ovih dana svi pričaju o Oliveru, a Arsen je ( bar za mene) puno veći umjetnik. On nije bio samo “glas”, bio je pjesnik i vrhunski kompozitor, autor glazbe za brojne filmove, tv serije i kazališne komade.

Poznavali smo se, ali sasvim sigurno on ima mnogo veću važnost u mojem životu nego ja u njegovu. Volio sam njegovu glazbu, stihove još i više; u mladosti mi se činilo da je premalo roker, ali godinama je moj ukus postajao sve otvoreniji, a Arsen dobivao sve važnije mjesto među kantautorima koje slušam, među pjesnicima koje čitam.

U nekoj od budućih knjiga zasigurno ću objaviti i dulji zapis o druženju s njim. Zasad samo početak.

Fragmenti o Arsenu

Zagreb nije veliki grad i ako ste aktivni na javnoj sceni susretat ćete umjetnike i kulturnjake, razmjenjivati konvencionalne rečenice, ali Arsen bi se obično obratio s nečim izvan stereotipa, imao sam dojam kako to nije posebno smišljao, tako – na licu mjesta mu sinulo. U jednom od tih ranih susreta, hoteći mu komplimentirati, rekao sam kako obično slušam njegove songove kad sam s djevojkama koje volim. Tako romantične pjesme, protkane ironijom i cinizmom, savršeno su odgovarale mojem dalmatinskom temperamentu. Ali, on se nije nešto posebno oduševio (ili nije bar to htio pokazati):

– Viskoviću, šta ti to znači, da sam ti dobar kao muzička kulisa dok radiš one stvari?!

Pocrvenio sam, počeo tumačiti kako me krivo razumio, kako sam želio reći da ga volim slušati u najbitnijim situacijama svojega života, da se identificiram s njegovim stihovima i iskustvima. Podrugljivo se smijao ne dopuštajući mi da se „izvadim iz nelagode“.

Rad na knjizi

Pobliže ćemo se upoznati kad sam ga u drugoj polovici devedesetih pozvao kao glavni urednik Konzora; htio sam da prikupimo sve njegove stihove, i one tiskane samo u knjigama, i one koji su postojali samo uglazbljene, te izdati jednu masivnu, lijepo opremljenu zbirku sabranih stihova (obima oko 500 stranica). Prihvatio je tu ideju sa zadovoljstvom; to je bila faza kad mu nije išlo baš najbolje, mučila su ga jetra, pa i druge zdravstvene tegobe, a i nije baš dobro kotirao devedesetih ni u medijima ni na javnoj sceni (dobrim dijelom i zbog svoje etničke baštardanosti (Arsenije, sin šibenskog pravoslavca i matere katolkinje iz Rupa).

Imao je o svojoj glazbi (s pravom) visoko mišljenje, ali o stihovima baš i ne, govorio je kako on nije u rangu Dragojevića i Mihalića, ali znao je da njegova poezija ima svoju publiku (opće je poznato da je „Brod u boci“ prodan u 70 tisuća primjeraka).

-Ajde, šjor Viskoviću, prodat ćeš to u dvi iljade primjeraka, nećeš bar biti na gubitku!

Obraćao mi se uvijek samim prezimenom, ili dodavši šjor (što je uobičajeni dodatak za starije ljude), a ja sam bio u četrdesetima, trinaest godina mlađi od njega. I ja sam ponekad znao uzvratiti sa „šjor Dediću“, ali nekako mi je bilo bliže, familijarnije samo Arsene.

Pokazalo se da i nije s Arsenom tako lako raditi zbirku, vrlo je pažljiv i profesionalan, ništa ne prepušta slučaju. Također, sam je konstatirao da su neki stihovi nastali kao „narudžba, na brzinu“ i bez muzike su bezvezni; izbacili smo naposlijetku nekoliko desetaka takvih pjesmica. Zbog toga knjigu i nismo nazvali „Sabrani stihovi“ nego samo „Stihovi“. A za predgovarača je Arsen odabrao Tonka Maroevića.

Jutarnji razgovori

Rad s Arsenom je posebna priča, nerijetko nazove već u šest ujutro i počne pričati, često nešto što nema veze sa zajedničkim poslom; ja se pokušavam razbuditi dok on govori li govori. Činilo mi se povremeno da on zapravo ni ne spava noću, da bi najradije nazvao i ranije, a ipak se suzdržavao do šest ili sedam, čekajući „pristojno vrijeme“.

Jedno me jutro, bila je nedjelja, nazvao, tako, možda malo nakon sedam: -Šjor Viskoviću, ajde dođi meni u Haulikovu, ne da mi se biti sam!

Na brzinu sam se obukao, sjeo u auto i došao pred Arsenovu kuću. Uveo me u dnevni boravak, sav u polumraku, s magnetofona mi puštao svoje nove songove, umjetnički briljantne, ali emocionalno mračne. Radio je upravo na „Ministarstvu straha“. Pričao je bez prekida; iznenadio me, nitko mu s eksjugoslavenske scene nije bio dobar, ni oni za koje sam mislio da su mu bliski prijatelji, ni Šerbedžija, ni Balašević, čak ni Predin. Bio je baš mračan u tom vehementnom negiranju. Tek u spominjanju Paolija i Endriga, kao da se malo osmjehnuo, našao neki afirmativan, čak nježan ton.

Ja sam pak u jednom trenu neumjesno uletio kako od svih talijanskih pjevača najviše volim Paola Contea. Samo je podigao obrve:

-Viskoviću, dosad sam te cijenio, mislio sam da si ti pametniji čovik, boljeg ukusa!

Uvukao sam poniženo glavu u ramena i nisam ga previše remetio u njegovu solilokviju.

U jednom trenutku uhvatio me za ruku i rekao:

-Dođi da ti pokažem ovo!

Odveo me do frižidera u kojem je bilo mnoštvo tećica i potova pokrivenih folijom na kojima su bile naljepnice što i koliko podgrijavati i u koji dan i sat. Fascinantno!

-To ti je sve meni moja Gabi pripremila; otišla je na nekoliko dana u Šibenik, s majstorima popravlja našu kuću, a meni je ovo ostavila! Sve je na njoj, ja bi bez nje umra!

No, da ne bi ispalo kako je Arsen bio samo mračnjak koji je vrijeđao prijatelje i znance, moram reći kako mi je nekoliko dana nakon tog nedjeljnog druženja u Haulikovoj došao u Leks s DVD-om na kojem je bio koncert Paola Contea:

-Ovo sigurno nemaš, poklanjam ti kad ga već toliko voliš!

Promocije

Da budem iskren, očekivao sam veći komercijalni uspjeh knjige, cijena je bila umjerena, a likovna oprema Svjetlana Junakovića zadovoljila je i Arsenove visoke likovne kriterije.

Ali nije išlo baš ludo. Organizirali smo nekoliko promocija; prva na Književnom petku u Gradskoj knjižnici, bila je puna, Arsen je poveo i Branka Bulića da ga prati, pa je i otpjevao nekoliko pjesama. Ali došao je i jurodivi Božo Alić pa je i on htio pokazati „kako se pjeva Arsena“, a Arsen je benevolentno dopustio da Božo ukrade šou.

Sjećam se dobro i one promocije u Velikoj Gorici, uz Knjižnicu je lijepa dvorana koja prima kakvih 150 gledatelja. Međutim, bila je poluprazna. A Arsen je ponovo poveo Bulu, tako da je sve to trebalo biti pjesničko-kantautorski performans visoke razine.

Arsena je snervao loš odaziv publike i počeo je ogorčeno vikati na pristigle Velikogoričane.

-Arsene, molim te prekini, ovi su ljudi došli da bi te slušali, zato što te cijene i vole! Nemoj na njih vikati zbog onih koji nisu došli!

To ga je malo smirilo, više se uopće ne sjećam je li meni dopustio da išta kažem o njegovoj zbirci, je li uopće recitirao koji stih, započeo je koncert kao da je u pariškoj Olimpiji pred nekoliko tisuća ljudi. A u jednom trenutku je na scenu izišao, za mene posve neočekivano, Kemal Monteno, izgrlio se s Arsenom i rekao nam kako ga je Gabi obavijestila da Arsen upravo nastupa u Gorici pokraj Plesa, pa da je izravno s aerodroma došao da mu malo pomogne. I njih dvojica su zajednički otpjevala niz songova, ne izlazeći jedan drugome iz zagrljaja.

Sve to za samo sedamdesetak gledatelja koji uopće nisu morali plaćati ulaznice jer radilo se običnoj „književnoj promociji“ a ne o koncertu!