Prigodan ulomak iz moje nove knjige ”Čekajući TITA roman o (de)genraciji i uskrsnuću”, koji uskoro izlati u izdanju izdavačke kuće Shura publikacije iz Opatije.
– Nego kako to da si otišao u rat? – Upita.
– Znaš Gambina, kaj ne. On je tada bio fotograf, pa smo otišli Zetom na prvu liniju fronta, na Kupu, napraviti reportažu za jedne novine. Izađemo iz autobusa i krenemo prema selu koje je nedaleko od rijeke s naše strane. Tamo se skupila gomila ljudi. Stoje na nasipu ili na kosini koja se spušta prema rijeci i gledaju na selo s one strane. To su uglavnom ljudi koji su iz njega pobjegli čamcima jer su čuli da dolaze Srbi, kažu da su četnici naoružani do zuba. Čekaju da vide što će biti.
Gambino sve to fotografira, i da, nakon pola sata začuje se muzika i pojavljuju se prvi traktori, čitava kolona. Jedan ima goleme zvučnike i pušta muziku. Sve odzvanja i bunja. Traktor iza njega na prikolici vozi protuzračni top, a u ostalima su ljudi s kokardama na kapama, mitraljezima, kalašnjikovima i puškama. Neki pjevaju, neki tek urlaju. Grozan metež.
Kad ugledaju nas s druge strane rijeke, zapucaju iz topa i mitraljeza, mi svi zalegnemo u travu, a oni pojačaju muziku. Nitko nije ranjen, pucali su iz upozorenja. Prvi traktori dolaze do nasipa s njihove strane i tu stanu. Iza njih dolaze novi traktori s prikolicama i kamioni. Iz njih iskoče žene i neki klinci, provaljuju u svaku kuću. Ovi muški naoružani gledaju prema nama i ciljaju, ali ne pucaju, više kao neka straža ili opomena. Oni iza, koji provaljuju u kuće, počinju iznositi stvari, Štednjake, video rekordere, mašine za pranje suđe, kuhinjske elemente, tostere. Pljačka je potpuna. Svaka se kuća pljačka, a ona u kojoj nisu zadovoljni, nju potpale pa se dim za vedra dana već vidi i iz daljine.
Naši ljudi stoje, šokirani, i tužni i bijesni, naravno i nemoćni. Tu je i neki milicajac. Priđem mu i upitam ga je li može što napraviti. Kaže da ne može ništa jer u revolveru ima samo dva metka, ali da uskoro stižu Alfe iz Lučkog. I uistinu, u nekom autu dolaze, njih dvojica. Imaju jedan kalašnjikov i jedan naboj. I oni gledaju s nama što se događa, također zapanjeni i nemoćni kao i svi mi drugi.
Gambino sve marljivo fotografira. Još negdje imam te fotografije. Svi se osjećamo krajnje bijedno. Oni prijeko uz uzvike ”Ovo je Srbija” krmče kredence i posteljinu, pljačkaju običan narod i loču rakiju. Majke mi, ni slava ni junaštvo. Iz neke male kućice prema rijeci potrči neki deran, dečko od možda 15 – 16 godina. Jedna je ruka, suha, visi mu uz tijelo. Očito je invalid. Šepa trčeći. Ovi s jednog traktora ga primijete i ubiju rafalima iz kalašnjikova, vičući: Smrt Hrvatima, ubij ustašu, kolji, kolji i tom slično. Ubili su jadnika kao pasa. Onda su gotovo rekreativno zapucali i prema nama. Narod se sklonio iza nasipa dok nije prestalo, i dok Srbi nisu popljačkali plijen zbog koje su napali malo selo uz Kupu i otišli kući sa svojim plijenom.
I sad, reci mi Boki, kako da poslije toga ne odeš u rat? Nema to toliko veze s ideologijom, političkim pričama, pa čak ni s nacijama i državama, kamo li Titom. Otići u rat bilo je ljudsko pitanje, stvar osnovnog poštenja, stav bez kojeg si više ne bi mogao pogledati u lice i ne zaključiti kako si obično govno.