U jednom gotovo nadrealnom civilizacijskom eksperimentu, odlučili smo zakopati vlastitu budućnost nekoliko metara ispod zemlje.
Ne metaforički – doslovno.
Sad kada je USKOK javnosti objavio nalaz i dopunu vještačenja Geotehničkog fakulteta o ilegalnom odlagalištu u Gospiću, postalo je jasno da se ovdje više ne govori o kriminalu, govori se o anatomiji raspadanja jedne države.
Brojke su postale osmrtnica.
Trideset i sedam tisuća tona miješanog industrijskog, elektroničkog i medicinskog otpada..
Gotovo deset tisuća miligrama bakra po kilogramu tla – približno stotinu puta više od dopuštene koncentracije za poljoprivredno zemljište.
Olovo deset puta iznad dopuštenih vrijednosti.
Antimon čija je prirodna koncentracija manja od jednog miligrama, ovdje doseže 317… Biljni pokrov zauvijek izbrisan na gotovo osamnaest tisuća četvornih metara.
Stanište nepovratno uništeno.
I na kraju PFAS, takozvane ‘vječne kemikalije’ pronađene isključivo nizvodno od ilegalnog odlagališta.
Koncentracije dvostruko veće od referentne vrijednosti za vodu za ljudsku potrošnju.
Tvari koje se lako kreću kroz podzemne vode, gotovo se uopće ne razgrađuju i mogu ostati prisutne desetljećima.
Moderna Hrvatska očito je pronašla novi gospodarski model.
Ne izvozimo znanje, ne proizvodimo tehnologiju, ne gradimo industriju..
Mi zakapamo otrovni otpad!
I onda godinama financiramo istrage da bismo otkrili gdje smo ga zakopali.
Istodobno građani uče da odvoje papir od plastike, plastiku od stakla, staklo od biootpada.
Istodobno je, prema navodima istrage, netko očito otkrio mnogo jednostavniji sustav razvrstavanja: profit na jednu stranu, posljedice na drugu.
Europa je slala milijarde za zaštitu okoliša, a mi smo, dio okoliša pretvorili u skladište onoga od čega su drugi bježali.
I tako dok ‘Bauk kruži Europom – bauk kapitalizma’, dobit kruži računima, a odgovornost kruži između institucija.
Samo otrovi ostaju tamo gdje su zakopani – u Lici.
Nijedan od tih elemenata nije toliko otrovan koliko ravnodušnost koja ih je godinama promatrala.
To bi možda moglo otkriti jedno vještačenje koje nitko neće napisati – ono koje bi objasnilo kako se isti otrov desetljećima širi kroz institucije.
Glavni državni odvjetnik lakonski kaže: ‘Nalaz nije sjajan.’
Kakva monumentalna rečenica.
Kao da govori o lošem vremenu za vikend, kao da je zakazao roštilj.
Kao da nije riječ o zemlji iz koje raste kruh, nego o starom tepihu koji će se ionako baciti.
Upravo u toj rečenici sažeta je cijela hrvatska tragedija.
Sve što bi u normalnoj državi izazvalo nacionalni šok, ovdje se pretvara u birokratski eufemizam.
A onda otvoriš nalaz i mišljenje vještaka zaštite okoliša i vidiš da u njemu nema eufemizama.
U obdukcijskom nalazu zapravo piše da je pronađena materijalizirana optužnica protiv društva koje je godinama živjelo u uvjerenju da se sve može zakopati u zemlju.
Otpad, zakoni, odgovornost, savjest, budućnost… A ne tako davno, bogami, i ljude.
Afera Šincek zato odavno više nije priča o jednoj obitelji, nekoliko tvrtki ili skupini osumnjičenih.
Afera je priča o državi u kojoj je bilo moguće organizirano uvoziti i zakapati tisuće tona otpada iz inozemstva, izdavati dozvole, zatvarati oči, prešutjeti upozorenja i godinama glumiti da pod zemljom ne postoji ništa osim naših najmilijih.
Srećom postoji jedna stvar koju nijedan bager ne može zatrpati.
Posljedice!
One uvijek pronađu put do površine, baš kao i društva koja predugo pokušavaju živjeti na vlastitom odlagalištu.
I tek tada shvate da nisu zakopali otrovno smeće.
Zakopali su državu.