Dakle, klupa. Neki dobiju prijestolje, neki stolicu u Akademiji i diplomatskom koru, neki svoj privatni kut u muzejskoj vitrini, neki sve što zažele, a njima dosadno, i još su ljuti na ljude i na svijet! Ja dobih PJESNIČKU KLUPU u gradskom parku, pored platane koja će jednom narasti velika, kad mene više ne bude. Takvi smo mi, “djeca manjega Boga” i ne žalimo se. Drago mi je stoga, što je riječ o dugovječnom i lijepom, plemenitom stablu o kome sam pisala u knjizi POGLED STABLU, između ostaloga. Sada ću ja sjediti, pisati i imati “salon na otvorenom” u malom Đurđevcu, gdje živim od 1980., njegova sam počasna građanka i imam sve potrebno za život: prijatelje, adresu, pretinac na pošti, bankovne račune, knjižnicu, geronto-domaćicu, mjesto u kafiću, stazu u Boriku i Stari grad, gdje povremeno nešto radim za potrebe Muzeja. I još poneku stvar, možda sam zaboravila.

Danas je poseban dan: sjedila sam na svojoj klupi, ALA me fotkala, mislila sam o prošlosti, usponima i padovima, “kapima veselja” koje sam na toj koti doživjela. Dva ili tri puta mislila sam da ću odseliti u neku sjevernu zemlju, no kratko su trajale te ideje, budući da izvan zavičaja pjesnički ne bih uspješno funkcionirala. Stvorena sam za pokrajinski život koji je po Tolstoju “najdostojniji čovjeka”.Dobro, da ne padnemo u sentimentalnu pređu, HVALA MOM GRADU još jednom, otvorit ćemo službeno kakvo dobro vino i to proslaviti! Martin će biti glavni nazdravitelj, prema obećanju!

Oprostite za malu aberaciju, u okviru teme, upisujem i poklanjam pjesmu o još jednom mom omiljenom stablu-tisi- koja mi se našla pri ruci. Poželimo si još mnogo hlada i utjehe i ugode u sjeni stabala, a na moju klupu, u duhu demokratičnosti, svi ste trajno pozvani!

TISOVANJE, VJEKOVANJE

Dječak pod stablom reče: “Ja ću izraditi koplje!”-
Na štit ću staviti zvijezdu i ime svoga roda.
Ljudi drugačije krvi padat će kao snoplje,
I svaki spomen na njih brza će odnijeti voda!”.

Djevojčica odvrati: “Napravi trijem i stube!
Postelju široku meni, a djetetu krevetac!
I golubinjak vani, gdje se golubi ljube,
I nišu, gdje od bure skloni se kućni svetac!”.

On neodlučan na to nož u korice spremi,
Ona protrlja oko, kao da trun joj zasmeta.
A iznad njih se tisa njiše i k nebu stremi,
Šumeći: “Pustite me živjeti tristo ljeta!”

Flora Green

Fotografije : Anđela Lenhard Antolin