Sve je ekstaza, ekstaza smrti! Zlatni stupovi zapadne Europe, kupole bijele – (sve je ekstaza!) – sve tone u sažganom, crvenom moru; sunce zalazi i u njemu se opija po tisuću puta mrtvi europski čovjek. – Sve je ekstaza, ekstaza smrti. –
Lijepa, o lijepa će biti smrt Europe; poput raskošne kraljice u zlatu leći će u lijes tamnih stoljeća, tiho će umrijeti kao da zatvorila stara kraljica zlatne oči. – Sve je ekstaza, ekstaza smrti. –
Ah, iz oblaka večernjeg (zadnjeg prohtjeva koji Europi najavljuje lije krv u moje trudno srce, joj, ni vode nema u Europi i mi ljudi pijemo krv, krv iz večernjih slatkih oblaka. – Sve je ekstaza, ekstaza smrti. –
Tek rođen, već goriš u ognju noći sva mora su crvena, sva mora puna krvi, sva jezera i vode nema; vode nema da bih oprao svoju krivnju, da bi oprao svoje srce taj čovjekom vode nema da bih njome ugasio žeđ za tihom, zelenom jutarnjom prirodom.
I sve je večer, a jutra neće biti dokle ne umremo, koji nosimo krivnju krivnju umiranja, dok ne umremo posljednji ...
Joj, u tom predjelu, u toj još zelenoj rosnoj pokrajini, još u to sunce večernje zasjati ćeš žarcima što peku? Još u to?
More preplavljuje zelene doline, more večernje goruće krvi, a spasa nema pa nema, dokle ne padnemo ja i ti, dokle ne padnemo ja i svi, dokle ne umremo pod težinom krvi.
Zlatnim žarcima zasjati će sunce na nas, evropske mrtvace.
(Sa slovenskog preveo Ivan Molek; na fotografiji jedan od Kosovelovih kolaža)
