Umro je moj drug, moj veliki prijatelj Slobodan Šnajder. Pisao sam o njemu mnogo puta (opširni pogovor u Sabranim djelima, biografski esej u knjizi “O sebi , o drugima”, da spomenem samo najvažnije tekstove). Ovdje donosim kratki zapis napisan kao obrazloženje nagrade koju je Šnajder dobio preklani u Budvi.

Iznenadila me njegova smrt. Prije dva tjedna javio mi se e-mailom iz bolnice opisavši ozljede koje je zadobio u prometnoj nesreći. Ozbiljne ozljede koje zahtijevaju dugu rehabilitaciju. Međutim, prije tjedan dana mi je poslao mail da je pušten kući. Čudilo me kako je tako brzo upućen na kućnu njegu jer je prethodno u nekoliko navrata bio hospitaliziran zbog sklonosti stvaranju tromba. Nije mi ništa dodatno objašnjavao, ozljede su ga jako bolile, pisanje mu je bilo naporno, bio je pod analgeticima, a ja nisam htio gnjaviti.

Valjda doktori znaju što rade. Pretpostavio sam da se moj prijatelj ipak oporavlja. Jutrošnja Tenina objava na Šacovu FB profilu stoga me baš pogodila.

U Crnoj sam Gori, veselim se osmom rođendanu svoje Ade, a umro mi je moj veliki drug. Veliki pisac. Intelektualac evropskog formata. A evo što sam o Šacu napisao prije dvije godine.

Slobodan Šnajder (rođen 1948.) vrlo rano započinje uspješnu karijeru dramskog pisca; već 1969. renomirani redatelj Dino Radojević u Dramskom kazalištu Gavella postavio je njegovu debitansku dramu “Minigolf”.

Veliki intelektualni ugled diljem Jugoslavije Šnajder stječe već u ranim dvadesetim godinama svojega života pokretanjem i uređivanjem teatrološkog časopisa “Prolog”, koji afirmirao suvremene kazališne tendencije, te uređivanjem niza izuzetnih knjiga u izdavačkim edicijama CKD-a, gdje je bio uposlen.

Ugled dramskog pisca potvrđuje započevši sredinom sedamdesetih niz dramskih tekstova zasnovanih na životopisima poznatih ličnosti iz umjetničkog i političkog života. Oslanjajući se na srodne postupke Buchnera, Brechta i Petera Weisa, Šnajder za osnovicu svojih drama uzima stvarnu biografiju poznatih ličnosti, faktografski dobro istraženu i uvjerljivo prikazanu, ali istodobno u osnovni narativni tok umeće brojne aluzije i citate, te simboličke scene, kojima usložnjava vlastiti iskaz. Najveći uspjeh iz te serije dramskih tekstova doživjeli su “Kamov, smrtopis” i “Hrvatski Faust”.

“Hrvatski Faust” izazvao je velike polemike u hrvatskoj javnosti te nezadovoljstvo dijela kulturnih radnika, jer je govorio o oportunizmu nekih istaknutih kazališnih djelatnika u doba ustaške vlasti. Zbog toga do dana današnjeg tekst nije prikazan na pozornici zagrebačkog HNK (igran je u Varaždinu i Splitu), iako je dramsko zbivanje uglavnom vezano za tu središnju nacionalnu scenu. Središnji je lik drame mladi prvak kazališta Vjeko Afrić koji sa skupinom istomišljenika priprema bijeg u partizane, a istodobno u HNK-u radi na ulozi Fausta (tim remek-djelom kazališna uprava želi odati počast “velikoj njemačkoj kulturi”).

Ovaj dramski tekst, koji je u desnom krilu nacionalne kulture primljen kao “kontroverzan” i “nedovoljno patriotski”, s velikim je uspjehom postavljen u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu (režija Slobodan Unkovski), a potom i u njemačkom Mulheimu (režija Roberto Ciulli te naposljetku u znamenitom bečkom Burgtheatru (režija Hans Holman).

Iz ove serije “drama biografije” (kako ih je nazvao sam Šnajder) treba još spomenuti “Metastaze” (August Cesarec), “Konfiteor” (Ervin Šinko), “Držićev san” (Marin Držić), “Gamllet” (Branko Gavella) “Dumanske tišine” (pobunjena dubrovačka redovnica Agneza Beneša), “Nevjesta od vjetra” (glumica Gemma Bojić), “Kosti u kamenu” (Josip Broz Tito).

Zbog svojega lijevog opredjeljenja (sam Šnajder se više puta deklarirao kao idejni sljedbenik nemirne 68.godine i filozofa frankfurtske škole), početkom devedesetih bio je prinuđen na politički egzil u Njemačku. Postupno se vraćao u matičnu sredinu, isprva pišući kolumne u hrvatskim medijima (“Glas Slavonije”, “Novi list”), a potom i definitivnim fizičkim povratkom.

Riječka socijaldemokratska vlast ponudila mu je potkraj devedesetih da bude intendant u riječkom HNK, ali izbor nije odobrila HDZ-ova središnja vlast (zbog pritiska crkve). U dvijehiljaditima Šnajder je ipak ostvario jedan četverogodišnji ravnateljski mandat u Zagrebačkom kazalištu mladih, ali nije reizabran zbog sukoba s gradskom vlašću.

U razdoblju do 2010. Šnajder je uglavnom pisao drame, eseje i novinske kolumne (zasnovane na esejističkom prosedeu). Svojim dramama ide u sam vrh jugoslavenskog dramskog spisateljstva u razdoblju prije raspada Jugoslavije. Smatra ga se sastavnim čimbenikom kvarteta generacijski bliskih najpopularnijih zajedničkih pisaca koji čine još Dušan Kovačević, Dušan Jovanović i Goran Stefanovski.

Zadnjih petnaestak godina, dijelom suočen i s bojkotom kazališta, Šnajder se sve više posvećuje pisanju proze, najprije kratkim proznim zapisima “Knjiga o sitnom” te novelama “5005 sa crtom”, a potom i romanima. Prvi roman “Morendo” (zasnovan na spoju klasične mitologije i prozora iz suvremenog života) nije izazvao veću pozornost publike i kritike. Međutim, sljedeći, “Doba mjedi”, koji tematizira turbulentnu sagu o Šnajderovoj obitelji izazvao je veliku pozornost (pobrao brojne regionalne nagrade), a ubrzo je započelo i njegovo prevođenje na strane jezike (dosad na čak 13 jezika) otvarajući mu prostor svjetske recepcije. Godine 2023. Šnajder je objavio novi roman “Anđeo nestajanja”, koji tematizira zbivanja u Zagrebu u doba II. svjetskog rata; roman je po prvim odjecima na putu da ponovi uspjeh “Doba mjedi”.

Svojim polivalentnim, bogatim opusom i cjelokupnim književnim i intelektualnim djelovanjem Šnajder je ostavio snažan trag ne samo u hrvatskoj kulturi već na kulturnom prostoru cijele bivše zajedničke zemlje, pa i Evrope