Cijeli dan i pol oklijevam napisati nešto o Slobodanu Šnajderu. Valjda zato što ne znam imam li na to pravo. Nismo bili prijatelji, nismo dijelili desetljeća razgovora, kavana, svađa i pomirenja. Zapravo se nismo stigli ni upoznati kako ljudi obično kažu da su se upoznali. Upoznao nas je Čadež, a onda smo razmijenili nekoliko mailova. To je gotovo sve.

A opet, od jučer mislim upravo na njih.

Razlikovali smo se, pretpostavljam, u gotovo svemu u čemu se ljudi u ovoj zemlji smatraju dužnima razlikovati. Po mnogočemu smo pripadali različitim mentalnim i idejnim geografijama, možda čak različitim povijestima. Ali imali smo barem jednu zajedničku slabost: Beč i onu staru, nestalu K. und K. civilizaciju, njezinu eleganciju i neurozu, njezine kavane, provincije, uniforme, jezike, njezin veličanstveni osjećaj da se jedan svijet raspada dok još uvijek naručuje desert.

Katkad je i to dovoljno da čovjek u drugome nasluti nekoga s kim bi mogao dugo razgovarati.

Šnajder mi je jednom napisao da je dao stotine intervjua i da je tek s vremenom pojmio kako oni često stvaraju lažni dojam dijaloga, dok se zapravo radi o solilokviju. Dvoje ljudi sjedi jedno nasuprot drugome, pitanja i odgovori uredno se izmjenjuju, a možda se nitko ni s kim nije susreo. Kazao je da je to skurilno-komično. Ta mi se njegova misao učinila preciznom: koliko je u našim životima razgovora u kojima nema dijaloga, i koliko malo dijaloga za koje nam nisu potrebne ni velike riječi ni javnost.

Bio je, napisao je, u velikom poslu na romanu. „Ja sam spor“, rekao je. A zatim rečenica koju sam tada pročitao kao suhi komentar čovjeka koji poznaje vlastiti ritam, a koju danas više ne mogu tako čitati: mora već misliti i na to da mu je svaki veći projekt možda posljednji. „Pa se, recimo, trudim, što me dakako ne ubrzava.“

Teško je zamisliti mirniju rečenicu o smrti.

Nema u njoj ni straha ni poze. Samo svijest da vrijeme postoji, da ga nema beskonačno i da to nije razlog da se požuri. Upravo obratno. Ako bi knjiga mogla biti posljednja, mora se još sporije odvagnuti svaka riječ. Kao da se pred konačnošću ne ubrzava nego usporava. Kao da je jedina pristojna pobuna protiv prolaznosti — preciznost.

Negdje nakon toga pojavila se mogućnost susreta u Esplanadi.

Odgovorio mi je: „Esplanada? Tu bi nas nadgledao Fricov duh kod sladoleda.“

Da, teško da bismo u Esplanadi doista bili sami. Fric ondje ne bi bio uspomena ni književna referenca. Sjedeći negdje za nepostojećim susjednim stolom, u svom savršeno skrojenom odijelu i s izrazom čovjeka kojemu je već unaprijed jasno da su svi naši argumenti nedovoljni, neminovno bi bio treći sudionik razgovora. Možda bi šutio. Možda bi prezrivo promiješao kavu. Možda bi se samo povremeno nakašljao kada bismo pretjerali u nekoj tvrdnji.

Kod sladoleda.

U Zagrebu postoje mjesta na kojima mrtvi nisu sasvim mrtvi. Stolovi pamte više od ljudi, zidovi su puni neizgovorenih replika, a duhovi velikih svađalica ne odlaze onamo gdje bi metafizički trebali biti odloženi. Oni jednostavno nastavljaju sjediti. Čekaju novu generaciju koja će ponovno izgovoriti iste velike riječi — povijest, Hrvatska, Europa, provincija, izdaja, kultura — uvjerena da ih izgovara prvi put.

Fric bi nas, dakle, nadgledao: neumrli arbitar svih zagrebačkih sporova, koji se nije dao pokopati nego se, po svoj prilici, preselio u hotelski inventar.

Ali do tog susreta nije došlo.

Šnajder je živio na jednom otoku Srednjeg Jadrana, četiristo kilometara od Zagreba. „Eventualno prezimljujem u rodnom gradu“, napisao mi je. „Pa ću Vam se javiti.“

I ta riječ — eventualno — ostala mi je gotovo jednako snažno kao Fric.

Eventualno prezimiti u rodnom gradu. Kao ptica koja se još katkad vrati u kraj iz kojega je odavno odletjela, ali više ondje nema stalno gnijezdo. Zagreb nije nestao; samo je prestao biti mjesto u kojem se mora neprekidno boraviti. Postao je sezona. Privremena klima. Grad u koji se čovjek vraća zimi i iz kojeg opet odlazi čim se može.

I sada znam da se neće javiti.

Neće biti Esplanade. Neće biti sladoleda. Nećemo imati priliku ustanoviti koliko smo se stvarno razlikovali i koliko bi se iza tih razlika možda otvorilo nešto drugo, nešto manje javno i mnogo važnije.

Možda bismo se strašno posvađali. Sasvim je moguće. Možda bismo se već nakon pola sata našli na suprotnim obalama neke od onih tema zbog kojih ljudi ovdje desetljećima prekidaju prijateljstva, obiteljske ručkove i odnose među generacijama.

Ali posljednjih dana sve više mislim da smo napravili strašnu pogrešku kada smo počeli birati ljude prema tome slažu li se s nama.

Kao da je istovjetnost mišljenja postala preduvjet bliskosti. Kao da nam prijatelji više nisu ljudi nego potvrde vlastitoga svjetonazora. Organiziramo se u krugove u kojima unaprijed znamo tko će što reći, čemu će se nasmijati, što će osuditi, za koga će glasati, koje će knjige smatrati važnima i kojih će se ljudi groziti. I onda tu predvidljivost nazivamo zajedništvom.

Možda je istina upravo suprotna.

Možda nam ljudski može biti najbliži netko s kim se idejno nikada i nikako ne možemo poistovjetiti. Netko čiji svijet nije naš, ali čiju inteligenciju prepoznajemo. Čiji humor razumijemo. Čiju samoću poštujemo. Netko s kim ne želimo pobijediti u raspravi, nego nastaviti razgovor.

Možda je upravo to jedan od posljednjih oblika slobode koji nam je ostao: dopustiti sebi naklonost prema čovjeku s kojim se ne slažemo.

Sa Slobodanom Šnajderom nisam stigao ni do toga.

Ostalo je nekoliko mailova i jedan susret koji se nije dogodio.

Kod dugih prijateljstava ostaju zajedničke godine, događaji, rečenice, mjesta. Kod ovakvih poznanstava ostane nešto čudnije: mogućnost. Ne žali se samo za onim što je bilo, nego za onim što je možda moglo biti. Za razgovorom čije prve rečenice postoje, a sve ostale su zauvijek izbrisane prije nego što su izgovorene.

Zato mi Šnajder sada ostaje u jednoj nemogućoj slici.

Negdje je na svom otoku, nad rukopisom koji ide sporo upravo zato što je važan. Dogovorit ćemo Esplanadu. Za jednim stolom bit će mjesta za dvojicu, ali ćemo od početka znati da nas je trojica.

Fric je već ondje.

Sjedi malo po strani, sve čuje, ničemu ne vjeruje i sigurno misli da smo obojica u krivu.

Sladoled se polako topi.

A razgovor samo što nije počeo.