Piše: Romano Bolković

Njemačka podjela nakon 1945. nije proizvela samo dvije države, dva politička sustava i dva gospodarska modela. Proizvela je dva različita načina izlaska iz pitanja koje je nakon Hitlera postalo gotovo nepodnošljivo: kako uopće ponovno biti Nijemac? Savezna Republika Njemačka i Njemačka Demokratska Republika bile su ideološki neprijatelji, pripadale su suprotstavljenim blokovima i nudile radikalno različite slike društva, ali su na jednoj dubljoj razini polazile od istoga problema. Obje su nastale nakon katastrofe njemačkoga nacionalnog identiteta. Nakon Auschwitza, rata i potpunoga sloma Reicha njemaštvo više nije moglo ostati samodostatan politički horizont. Obje su Njemačke zato vlastiti identitet pokušale smjestiti u nešto veće od Njemačke.

Upravo je to jedna od najzanimljivijih linija u Dominicovu Boyerovu čitanju poslijeratne Njemačke. Njegova analiza Ostalgije mnogo je ambicioznija od pitanja zašto se stanovnici bivšega DDR-a sentimentalno prisjećaju Trabanta, starih proizvoda ili socijalističke svakodnevice. Iza toga stoji pitanje kako su se dvije Njemačke nakon 1945. odnosile prema vlastitom nijemstvu, kako su raspoređivale breme prošlosti i zašto im je, sve dok je postojao Zid, ona druga Njemačka bila gotovo nužna za vlastitu identitetsku stabilnost.

Zapadna Njemačka izlaz iz njemačkoga problema pronalazi u pripadnosti Zapadu. Njezin identitet postupno se veže uz liberalnu demokraciju, federalizam, Grundgesetz, socijalno tržišno gospodarstvo, atlantsku zajednicu i europsku integraciju. Nakon nacističke katastrofe nije više bilo dovoljno reći: mi smo Nijemci. Njemaštvo je trebalo politički obuzdati, institucionalno posredovati i ugraditi u širi poredak koji će ograničiti mogućnost njegova povratka u nacionalističku samodostatnost. Westbindung zato nije bila tek Adenauerova vanjskopolitička odluka, kao što europska integracija nije bila samo gospodarski projekt, a NATO tek vojni savez. Pripadnost Zapadu postala je način na koji je Savezna Republika izlazila iz njemačkoga Sonderwega.

To je možda i najdublji smisao postnacionalnog elementa zapadnonjemačkog identiteta. Njemačka se trebala učiniti „normalnom“ upravo tako da više ne bude potpuno suverena u proizvođenju vlastite normalnosti. Njezina se politička legitimnost učvršćivala vezivanjem uz nadnacionalne institucije, liberalni univerzalizam i europski poredak. Njemački nacionalni identitet nije nestao, ali više nije smio biti posljednja instancija političkog smisla. Morao je biti ukotvljen u nečemu širem: u Zapadu, Europi, demokraciji, ljudskim pravima. Kasnija ideja ustavnoga patriotizma samo je filozofski zaoštrila istu logiku. Objekt političke lojalnosti nisu više Volk, Reich, krv, mitska povijesna sudbina ili nacionalna veličina, nego ustavni poredak, institucije i univerzalna načela slobodnoga društva.

DDR na prvi pogled čini upravo suprotno, ali je struktura njegova identitetskog odgovora neobično slična. Ni on ne dopušta da samo njemaštvo ostane krajnji politički horizont. Samo ga ne rastapa u Zapadu i Europi nego u socijalističkom internacionalizmu. Službena istočnonjemačka interpretacija nacizma polazi od marksističke teze da fašizam nije prvenstveno rezultat nekakve metafizičke njemačke sklonosti zlu, nego povijesni proizvod kapitalizma, militarizma, imperijalizma i klasne strukture društva. Ako se ukloni društveni poredak koji je fašizam proizveo, može se tvrditi da je uklonjen i njegov temelj.

Zbog toga se DDR legitimira antifašističkim prekidom. Njegov paradigmatski predak nije Nijemac koji se kao pripadnik nacije mora suočiti s krivnjom svojih sunarodnjaka, nego komunistički antifašist, zatvorenik koncentracijskog logora, borac otpora, internacionalist. Država se simbolički smješta na stranu onih koji su se Hitleru suprotstavljali, a ne na stranu društva koje ga je proizvelo. Iz te perspektive socijalizam nije samo novi ekonomski sustav nego povijesno rješenje njemačkoga problema.

No važnije je nešto drugo: ni taj identitet nije zatvoren unutar Njemačke. DDR se zamišlja kao dio mnogo šire povijesne zajednice — socijalističkoga lagera, bratstva socijalističkih naroda, internacionalne radničke klase i univerzalne povijesti koja vodi prema komunizmu. Istočni Nijemac trebao je biti više od Nijemca: socijalistički čovjek njemačkoga jezika i njemačke povijesti, pripadnik internacionalnog projekta koji nacionalnu posebnost podređuje univerzalnoj emancipacijskoj misiji.

Upravo se tu BRD i DDR, uza svu svoju suprotnost, neočekivano približavaju. Jedna Njemačka kaže: njemaštvo nije dovoljno, pripadamo Zapadu i Europi. Druga kaže: njemaštvo nije dovoljno, pripadamo internacionalnom socijalističkom svijetu. Obje, svaka na svoj način, izlaze iz previše opterećenoga njemačkog nacionalnog identiteta prema širem identitetskom obzoru.

Razlika među njima ostaje golema u odnosu prema krivnji. Zapadna Njemačka postupno — i nipošto odmah 1945., nego kroz desetljeća sukoba, generacijskih lomova i historiografskih rasprava — razvija kulturu u kojoj se prošlost ne može jednostavno proglasiti završenom. Vergangenheitsbewältigung nikada zapravo ne znači da je prošlost „svladana“, nego upravo suprotno: da s njom valja trajno živjeti, vraćati joj se, institucionalizirati sjećanje i iz nje izvlačiti političke obveze za sadašnjost. Holokaust, pitanje individualne i kolektivne odgovornosti, kontinuitet elita i institucija te opasnost novoga nacionalizma postupno postaju konstitutivni elementi zapadnonjemačke demokratske samosvijesti.

DDR bira drukčiji put. Njegov antifašizam omogućuje mu da tvrdi kako je s prošlošću učinjen radikalni povijesni rez. Fašizam pripada drugoj klasnoj formaciji; socijalistička država njegovo je poricanje. Antifašistička Njemačka ne doživljava sebe prvenstveno kao nasljednicu počinitelja nego kao nasljednicu njihovih žrtava i protivnika. Time se pitanje odgovornosti običnih Nijemaca može lakše skloniti iza velikoga narativa klasne borbe. Idealno-tipski, Zapad kaže: moramo trajno živjeti sa svojom prošlošću. Istok kaže: mi smo promjenom društvenoga sustava s tom prošlošću već raskinuli.

I upravo zato obje Njemačke trebaju onu drugu. Ovdje Boyer dolazi do možda najprodornijeg dijela svoje analize. Druga Njemačka nije samo geopolitički protivnik. Ona je konstitutivni negativni dio vlastitog identiteta, gotovo proteza bez koje se vlastito poslijeratno samorazumijevanje teško može održati. Svaka u drugoj prepoznaje upravo ono njemaštvo od kojega se sama želi udaljiti.

Savezna Republika može prema DDR-u projicirati staru njemačku autoritarnu tradiciju: poslušnost, političku policiju, jednopartijsku državu, disciplinu, kolektivizam, zatvorenost i podložnost autoritetu. DDR pak u Saveznoj Republici prepoznaje drugi dio kompromitiranoga njemačkog nasljeđa: kapitalističke elite, militarizam, imperijalizam, industrijski kontinuitet, revanšizam i bivše naciste koji su pronašli mjesto u institucijama nove države.

Svaka tako drugoj prepušta onu Njemačku koju sama više ne želi biti. U gotovo groteskno pojednostavljenoj, ali analitički vrlo snažnoj formuli, obje mogu reći: Hitler više nije u nama; na jedan ili drugi način, on je preko Zida.

Zid zato ne dijeli samo kapitalizam od socijalizma, NATO od Varšavskog pakta ili liberalnu demokraciju od jednopartijske države. On razdvaja i dvije strategije rasterećenja od njemačke prošlosti. Preko njega se može prebacivati neželjeni dio vlastitoga povijesnog identiteta. Sve dok postoji ona druga Njemačka, svaka strana može dokazivati uspješnost vlastite transformacije upravo upirući prstom u patološke kontinuitete druge.

Zbog toga je 1989./90. mnogo veći identitetski potres nego što ga opisuje klasična politička povijest ujedinjenja. Nestankom DDR-a ne nestaje samo jedna država i jedan politički sustav. Nestaje čitava binarna arhitektura preko koje su se Nijemci četrdeset godina odnosili prema vlastitoj prošlosti. Odjednom više nema dvije Njemačke koje jedna drugoj mogu pripisivati neželjeno povijesno nasljeđe. Ostaje jedna Njemačka, jedna povijest i jedno breme.

Ali pritom se dva poslijeratna projekta ne stapaju ravnopravno. DDR-ovski nadnacionalni horizont nestaje zajedno sa sovjetskim blokom. Socijalistički internacionalizam više nema ni državu, ni institucije, ni geopolitički svijet koji bi ga nosio. Zapadnonjemački izlaz iz njemaštva, naprotiv, pobjeđuje. Westbindung, liberalna demokracija, atlantska pripadnost, Europa i zapadnonjemačka kultura sjećanja postaju zajednički okvir ujedinjene Njemačke.

To je jedna od presudnih činjenica za sve što slijedi. Godine 1990. ne nastaje jednostavna sinteza dviju poslijeratnih njemačkih identitetskih tradicija. Ne nastaje treći identitet u kojem bi se BRD i DDR susreli kao ravnopravni povijesni subjekti. Jedan način transcendiranja njemaštva nestaje; drugi postaje općenjemačka norma.

Tu počinje paradoks 1989. Građani DDR-a izašli su na ulice uzvikujući Wir sind das Volk. Teško je zamisliti čišću formulu političke subjektivnosti. Ne Partija, ne država, ne birokracija — mi smo nositelji političke volje. Istočni Nijemci nisu bili pasivno oslobođeni izvana. Oni su vlastitim djelovanjem razorili politički monopol SED-a i otvorili prostor u kojem se činilo da budućnost ponovno može biti predmet zajedničkoga političkog odlučivanja.

Ali upravo taj revolucionarni subjekt ubrzo postaje objekt transformacije.

DDR se ne susreće sa Zapadnom Njemačkom kao jednak partner iz čijega će se susreta roditi novi ustavni poredak. On se, prema postojećem ustavnom mehanizmu, priključuje Saveznoj Republici. Zapadnonjemačko pravo, institucije, gospodarski poredak, politička kultura i administrativni sustav proširuju se na Istok. Većina Istočnih Nijemaca to je željela. Željela je jedinstvo, demokraciju, slobodu kretanja, zapadnu valutu, tržišno gospodarstvo i materijalni standard Savezne Republike. U toj činjenici nema nikakve skrivene povijesne prijevare.

Ali isto tako nema razloga previdjeti asimetriju samoga procesa. Čovjek koji je 1989. bio sudionik revolucije nekoliko godina kasnije može imati osjećaj da je ponovno postao netko nad kim se provodi povijest. Njegovu ekonomiju treba restrukturirati, njegova poduzeća prodati, preobraziti ili zatvoriti, njegove profesionalne kvalifikacije ponovno ocijeniti, institucije reformirati, elite zamijeniti, a političke i kulturne obrasce „normalizirati“. Čak se i njegovu prošlost počinje iznova tumačiti jezikom koji uglavnom dolazi iz drugog dijela zemlje.

To ne znači da je transformacija bila nekakav prikriveni oblik okupacije, kako je želi prikazati dio populističkoga diskursa. Takva bi formulacija bila povijesno pogrešna i zanemarivala bi volju velike većine stanovnika DDR-a za ujedinjenjem. No može se istodobno priznati politička legitimnost ujedinjenja i vidjeti asimetrija priznanja koju je proizveo način na koji je ono provedeno. Zapad je prestao biti samo jedna od dviju Njemački i postao sinonim za normalnost. Istok je postao ono što se toj normalnosti mora približiti.

Upravo tu Boyerova analiza Ostalgije postaje ključna. Istočna Njemačka nakon 1990. simbolički se premješta iz budućnosti u prošlost. Leipzig i drugi gradovi koji su 1989. bili mjesta na kojima se proizvodila povijest uskoro se u kulturnoj imaginaciji počinju povezivati s Trabantima, Spreewaldgurken, televizijskim emisijama DDR-a, starim robnim markama, Stasijem, nestašicama i grotesknim reliktima nestaloga sustava. Politički subjekt 1989. pretvara se u predmet muzealizacije.

Budućnost Istoka zamijenjena je njegovim sjećanjem.

Još je važnije što tu sliku Ostalgije nije proizveo samo Istok. U njezinu su oblikovanju sudjelovali zapadni mediji, kulturna industrija i zapadno tumačenje istočnonjemačkoga iskustva. Boyer upravo tu izvrće uobičajenu interpretaciju. Nije dovoljno pitati zašto su Istočni Nijemci nostalgični. Treba pitati i tko ih je kao nostalgične proizveo. Zapad sudjeluje u oblikovanju kulturne slike o tome kako se Istok navodno sjeća DDR-a, a zatim tu istu sliku može uzeti kao dokaz da je Istok ostao zarobljen u prošlosti.

Tako se uspostavlja simbolička hijerarhija. Zapad označava budućnost, racionalnost, tržište, demokratsku zrelost i modernost. Istok označava prošlost, emocionalnost, zaostalost, provincijalnost i nedovršenu modernizaciju.

Problem pritom nije u tome što DDR nije bio diktatura. Bio je. Niti bi ozbiljna analiza smjela uljepšavati Stasi, političku represiju, odsutnost demokratskih sloboda ili Zid. Problem nastaje kada se ljudski život u diktaturi poistovjeti s diktaturom. Politički sustav i ljudska biografija nisu ista stvar. Čovjek može živjeti u autoritarnome režimu i istodobno imati stvarna prijateljstva, ljubavi, obitelj, profesionalni ponos, osjećaj zajedništva, kulturne interese, dostojanstvo rada i čitav jedan svijet svakodnevice koji se ne može iscrpiti karakterom države u kojoj je postojao.

Ako se nakon 1990. cijelo to iskustvo počne tumačiti gotovo isključivo kroz represiju, Stasi, nestašice i neslobodu, pojedinac može steći osjećaj da nije izgubio samo državu nego i pravo na vlastitu biografiju. Netko drugi sada zna bolje od njega što je njegov život zapravo značio.

Ostalgie tada prestaje biti trivijalna čežnja za DDR-om i postaje nešto mnogo zanimljivije: obrana biografskoga dostojanstva. Rečenica „nije sve bilo loše“ ne mora značiti „želio bih ponovno živjeti u diktaturi“. Može značiti samo: moj život nije bio povijesna pogreška. Moje prijateljstvo nije bilo lažno, moj rad nije bio bezvrijedan, moja obitelj nije bila ideološka fikcija i moj osjećaj pripadnosti ne može se poništiti činjenicom da je država u kojoj sam živio bila autoritarna.

Ostalgija je u tom smislu zahtjev za vlasništvom nad vlastitom prošlošću.

I upravo odavde vodi jedna važna, premda nipošto mehanička linija prema AfD-u. Najjednostavnije objašnjenje njegova iznimnog uspjeha na Istoku glasilo bi da su Istočni Nijemci, budući da su živjeli u diktaturi, zadržali autoritarne mentalne strukture i nikada nisu potpuno internalizirali liberalnu demokraciju. Takvo objašnjenje ne samo da je površno nego gotovo savršeno reproducira staru hijerarhiju koju treba objasniti: Zapad kao politički zreli subjekt i Istok kao demokratski deficit.

Boyer omogućuje drukčiji pogled. AfD se na Istoku može razumjeti kao političko prisvajanje jednoga već postojećeg osjećaja: osjećaja da Istočni Nijemci nakon 1990. nisu u potpunosti priznati kao ravnopravni autori vlastite političke i povijesne priče. To ne znači da je AfD nužan ili jedini politički rezultat takva iskustva. Nema nikakve povijesne zakonitosti koja od Ostalgije vodi prema nacionalističkoj desnici. Znači samo da je AfD izvanredno uspješno zauzeo semantički prostor u kojem se spajaju nepriznanje, suverenost, sjećanje i želja za političkom samodjelatnošću.

Stranka Istočnom Nijemcu ne govori samo o migraciji, Europskoj uniji, energetici, Rusiji, Ukrajini ili kulturnim sukobima. Govori mu nešto dublje: vi niste oni koji trebaju biti objašnjeni; vi ste oni koji vide. Vi niste politički zaostali; vi imate iskustvo. Vi ste već jednom živjeli u sustavu koji vam je tvrdio da zna što je dobro za vas. Vi ste ga već jednom prozreli. I već ste jednom pokazali da ga možete srušiti.

Upravo zato AfD-ovo prisvajanje jezika 1989. nije sporedna retorička igra. Wir sind das Volk, Wende 2.0, govor o „dovršavanju preokreta“ — sve su to pokušaji da se simbolički kapital mirne revolucije prebaci na sasvim drugi politički projekt. AfD se želi predstaviti ne kao protivnik nasljeđa 1989., nego kao njegov istinski nasljednik. U toj interpretaciji 1989. nije dovršena: srušena je jedna elita, ali navodno nije vraćen puni suverenitet narodu; DDR je nestao, ali se čovjek ponovno našao pod vlašću institucija, medija, eksperata i političkih elita koje mu određuju granice legitimnoga mišljenja.

Povijesna analogija između liberalno-demokratske Savezne Republike i SED-ove diktature, naravno, ne stoji. Upravo su zato mnogi nekadašnji disidenti iz DDR-a odbacivali takvo prisvajanje njihova iskustva. Ali politička učinkovitost analogije ne ovisi o njezinoj historiografskoj točnosti. Ona se oslanja na stvarno iskustvo političke subjektivnosti 1989. i na kasniji osjećaj gubitka kontrole.

Tu se pojavljuje pojam koji dobro povezuje devedesete s današnjicom: Selbstwirksamkeit, iskustvo vlastite djelotvornosti. Za politički odnos prema promjeni nije presudno samo je li promjena objektivno korisna ili štetna. Važno je i doživljava li čovjek sebe kao njezina sudionika ili kao njezin predmet. Promjena kojoj sam pridonio i promjena koja mi se dogodila izvana mogu imati potpuno drukčiji politički učinak čak i kada je njihov materijalni rezultat sličan.

U tom svjetlu transformacija nakon 1990. dobiva dugotrajnu političku sjenu. Deindustrijalizacija, privatizacija, promjena vlasništva, dolazak zapadnih kadrova, demografski pad, odlazak mladih i gubitak statusa nisu samo ekonomski događaji. Oni su iskustva promjene bez pune Selbstwirksamkeit. Ono što si jučer znao i bio moglo je preko noći izgubiti vrijednost, a kriterije nove vrijednosti određivao je sustav koji je došao izvana.

Zbog toga migracija na Istoku može imati političku težinu koja nadilazi stvarni broj migranata. Ona postaje simbol mnogo šireg pitanja suverenosti. Isto se može dogoditi s energetskom tranzicijom, klimatskom politikom, europskim pravilima, sankcijama Rusiji, pomoći Ukrajini ili kulturnim pitanjima. Riječ je o potpuno različitim politikama i bilo bi pogrešno među njima uspostavljati sadržajnu jednakost. No mogu biti sjedinjene jednim političkim osjećajem: opet se društvo duboko mijenja, opet se smjer promjene određuje negdje drugdje, a meni se objašnjava da se moram prilagoditi.

Migracija tada postaje više od migracije, energetika više od energetike, Europa više od Europe. Sve postaje pitanje političke samodjelatnosti: tko odlučuje, tko ima pravo definirati promjenu, tko utvrđuje granice dopuštenoga i koliko moj glas zapravo vrijedi?

AfD upravo taj osjećaj prevodi u jezik politike. Ono što dominantni diskurs opisuje kao zaostalost, on pretvara u tradiciju; provincijalnost u Heimat; nepovjerenje prema institucijama u kritičko mišljenje; populizam u Volkssouveränität; nacionalizam u patriotizam; navodnu demokratsku nezrelost Istočnog Nijemca u iskustvo čovjeka koji je već jednom živio pod sustavom ideološke prisile.

To ne znači da su te interpretacije točne. Njihova politička učinkovitost i njihova istinitost nisu ista stvar. Ali upravo ta transformacija stigme u ponos objašnjava zašto djeluju.

Tu nastaje i začarani krug nepriznanja. Dio liberalnoga diskursa govori: pogledajte Istok, ondje je AfD najjači jer ti ljudi nikada nisu do kraja usvojili liberalnu demokraciju. Dio Istoka to čuje kao: ponovno nam drugi objašnjavaju tko smo. AfD tada odgovara: upravo to vam govorimo, oni vas preziru. Svaka nova generalizacija o „zaostalom Istoku“ postaje materijal za AfD-ovu tezu o kulturnoj dominaciji zapadnih elita. Moralna osuda tako može proizvesti upravo onu političku identifikaciju koju je htjela oslabiti.

No sve to još ne doseže najdublju razinu problema. Ona se otvara tek kada AfD vratimo na početak priče, Boyerovoj slici dvaju poslijeratnih izlaza iz njemaštva.

AfD nije samo revolt Istočnih Nijemaca protiv zapadnih elita. Nije ni jednostavni politički nastavak Ostalgije. Na dubljoj razini on predstavlja povratak samom nacionalnom pitanju iz oba poslijeratna pokušaja da se njemaštvo transcendira.

DDR je govorio: njemaštvo nije dovoljan politički horizont, mi pripadamo socijalističkom internacionalnom svijetu. BRD je govorila: njemaštvo nije dovoljan politički horizont, mi pripadamo Zapadu i Europi. AfD sada postavlja pitanje koje su oba poslijeratna projekta na različite načine pokušavala neutralizirati: zašto Nijemac uopće mora izlaziti iz nijemstva da bi politički bio legitiman?

U toj točki AfD-ov nacionalizam i njegov euroskepticizam nisu dvije odvojene politike. Oni su dva izraza istoga identitetskog obrata. Europa za poslijeratnu Saveznu Republiku nikada nije bila samo pitanje trgovine, zajedničke valute ili birokracije u Bruxellesu. Europska integracija bila je dio odgovora na njemački problem. Njemačka vezana uz Europu trebala je biti Njemačka koja više ne može skliznuti u onu vrstu nacionalne samodostatnosti koja je kontinent dvaput dovela do katastrofe. U tome je ležala ne samo praktična nego gotovo egzistencijalna važnost europskoga projekta za generacije zapadnonjemačkih političara.

AfD-ova poruka da Njemačka mora ponovno prvenstveno slijediti „njemačke interese“ zato je mnogo radikalnija nego što zvuči. Ona ne osporava samo ovu ili onu europsku uredbu. Ona osporava duboku poslijeratnu jednadžbu prema kojoj njemačka politička legitimnost proizlazi upravo iz toga što se nacionalna moć dragovoljno ugrađuje u širi europski i zapadni poredak.

Poslijeratna formula mogla bi glasiti: Njemačka mora biti više od Njemačke kako više nikada ne bi postala opasna Njemačka.

AfD odgovara: Njemačka se više ne mora opravdavati time što pripada nečemu većem od sebe.

Tu se događa renacionalizacija političkoga subjekta. Nacija ponovno pretendira na mjesto posljednjega horizonta političke pripadnosti. Nijemac ne treba biti legitimiran time što je prije svega Europljanin, zapadnjak, liberalni univerzalist ili sudionik nekoga nadnacionalnog povijesnog projekta. Dovoljno je ponovno biti Nijemac.

Upravo zato Istočna Njemačka predstavlja posebno zanimljivo tlo za takav obrat. Istočni Nijemac tijekom jednoga životnog vijeka prolazi kroz dvije velike identitetske dislokacije. Prvo je socijaliziran u svijetu u kojem se njegovo njemaštvo transcendiralo kroz socijalistički internacionalizam. Taj se veliki horizont 1989./90. urušio zajedno s državom i cijelim sovjetskim blokom. Potom nije ravnopravno sudjelovao u stvaranju nekoga trećega, zajedničkog postnacionalnog identiteta, nego je ušao u već postojeći zapadnonjemački: liberalni Zapad, Europu, atlantsku zajednicu, ustavni patriotizam i zapadnonjemačku kulturu sjećanja.

Njegov prvi univerzalizam nestao je. Drugi je naslijedio.

I upravo tu AfD može izreći snažnu rečenicu: možda nam više nije potreban nikakav viši horizont da bismo znali tko smo. Možda ponovno možemo jednostavno biti Nijemci.

To je važna točka jer pokazuje zašto AfD ne treba interpretirati kao nekakav ideološki nastavak DDR-a. U jednom dubljem smislu riječ je upravo o pobuni protiv identitetske logike obiju poslijeratnih Njemački. Obje su nacionalnu pripadnost podređivale nečemu širem. Jedna socijalističkom čovječanstvu, druga Zapadu i Europi. AfD vraća političku zajednicu naciji i tvrdi da Volk ne treba nikakav identitetski autoritet iznad sebe.

Time i Wir sind das Volk dobiva drugo značenje. Godine 1989. ta je rečenica značila: Partija nije narod; država ne može prisvojiti narodnu suverenost; građani su izvor legitimnosti. Bila je demokratska pobuna protiv režima koji je uzurpirao pravo govoriti u ime društva. AfD je pokušava semantički pomaknuti prema drukčijoj tvrdnji: narod ne treba legitimaciju izvan sebe — ni od liberalnih elita, ni od Bruxellesa, ni od univerzalističkih normi koje bi ograničavale njegovu političku volju.

Upravo je taj prijelaz iz Volkssouveränität u mogućnost suverenističkog zatvaranja najosjetljivije mjesto cijele priče. Izvorni demokratski pojam naroda i etnonacionalističko shvaćanje Volka nisu isto. Ali AfD-ova retorika politički živi upravo od njihove namjerne blizine. Ona preuzima emancipacijski jezik 1989. i njime legitimira renacionalizaciju nakon desetljeća poslijeratne postnacionalne samokontrole.

Zato veza između Ostalgije i AfD-a nije linearna. Nostalgija za DDR-om ne vodi prirodno prema desnom nacionalizmu; takva bi teza bila i povijesno i sociološki besmislena. Riječ je prije o dvjema različitim artikulacijama problema priznanja. Ostalgie kaže: naš život prije 1990. nije bio samo ono što vi o njemu govorite. AfD dodaje: ni naš politički identitet danas neće biti samo ono što vi o njemu govorite.

Prvo je zahtjev za vlasništvom nad vlastitom prošlošću. Drugo je zahtjev za vlasništvom nad vlastitom sadašnjošću.

A ispod oba zahtjeva nalazi se pitanje tko ima pravo definirati što znači biti Nijemac.

Tu politika sjećanja prelazi u politiku priznanja, politika priznanja u politiku suverenosti, a politika suverenosti može prijeći u pobunu protiv čitavoga poslijeratnog identitetskog aranžmana Savezne Republike.

AfD zato ne mobilizira samo nezadovoljstvo migracijom, ekonomsku nesigurnost, kulturni konzervativizam ili nepovjerenje prema elitama. On velikom dijelu birača nudi povratak osjećaja da više nisu predmet tuđega tumačenja. Da ponovno mogu biti oni koji govore, a ne oni o kojima se govori; oni koji definiraju, a ne oni koje drugi definiraju.

Ipak, upravo ovdje treba izaći iz istočnonjemačke perspektive. AfD odavno više nije samo istočnonjemačka pojava. Ako ga potpuno objasnimo DDR-om, ponovit ćemo upravo pogrešku koju smo cijelo vrijeme pokušavali izbjeći: Istok ćemo ponovno pretvoriti u patološki izuzetak koji Zapad promatra i objašnjava.

Možda se, naprotiv, događa nešto mnogo zanimljivije. Iskustva koja su se na Istoku pojavila ranije i dramatičnije — gubitak statusa, deindustrijalizacija, prekid biografskih kontinuiteta, nepovjerenje prema institucijama i osjećaj da se velike promjene događaju bez vlastite kontrole — sve više postaju općeeuropska i zapadnonjemačka iskustva kasne moderne. Globalizacija, energetska tranzicija, tehnološke promjene, migracije, demografski lomovi i geopolitička nesigurnost potkopavaju osjećaj stabilnosti i u društvima koja devedesetih nisu prošla radikalnu postsocijalističku transformaciju.

Nakon 1990. očekivalo se da će se Istok postupno pozapadnjačiti. Razlike će se smanjivati, političke kulture približavati, a zapadnonjemačka normalnost s vremenom će naprosto postati njemačka normalnost. No možda se danas dijelom događa i obrat toga procesa. Ne u smislu da Zapad postaje DDR, što bi bila besmislena analogija, nego u tome da Zapad počinje upoznavati onu vrstu iskustva nesigurnosti i gubitka samorazumljivosti koju je Istok doživio mnogo ranije.

Zapad se, u tom ograničenom smislu, „poistočnjuje“.

To možda objašnjava zašto se politički senzibilitet koji je dugo izgledao kao istočnonjemačka anomalija širi i na staru Saveznu Republiku. Nije riječ o širenju neke navodno autoritarne DDR-ovske kulture, nego o širenju iskustva gubitka kontrole. Ono što se nekada moglo promatrati kao posebna posljedica postsocijalističke transformacije postaje dio opće krize političke Selbstwirksamkeit u društvima koja sve teže vjeruju da demokratski proces može kontrolirati sile koje oblikuju njihov život.

Time se povijest dviju Njemački vraća na neočekivan način. Zid je nestao, ali pitanja koja je strukturirao nisu. Što znači biti Nijemac? Koliko njemački identitet može biti samostalan? Mora li ga nužno posredovati šira nadnacionalna pripadnost? Je li europsko i zapadno ukotvljenje samo vanjskopolitička strategija ili dio moralne arhitekture poslijeratne Njemačke? Tko ima pravo definirati odnos zemlje prema njezinoj prošlosti? I kako sačuvati iskustvo političke subjektivnosti u društvu u kojem se velike promjene sve češće doživljavaju kao odluke udaljenih institucija?

Savezna Republika pobijedila je 1990. kao institucionalni sustav. Njezino pravo, njezin ustavni poredak, njezina vanjskopolitička orijentacija i njezina politička kultura postali su poretkom zajedničke Njemačke. Ali institucionalna pobjeda nije mogla automatski proizvesti jedinstveno iskustvo pripadnosti. Političko jedinstvo ostvareno je mnogo brže od identitetskoga.

Zato Ostalgiju treba shvatiti ozbiljnije nego što sugerira njezina folklorna površina. Iza Trabanta, DDR-ovskih proizvoda, starih televizijskih emisija i sentimentalnosti prema nestalom svijetu nalazilo se pitanje priznanja: je li jedan cijeli život nakon 1990. postao nešto što drugi imaju pravo tumačiti umjesto onih koji su ga živjeli?

AfD to pitanje radikalizira i premješta u sadašnjost. Biraču govori da više ne mora prihvaćati ni tuđe tumačenje prošlosti ni tuđe određivanje budućnosti. I, još važnije, da se njegov nacionalni identitet više ne mora opravdavati time što će se uklopiti u nešto univerzalnije i veće od sebe.

Tu se vidi najdublja veza između 1945., 1989. i današnje Njemačke.

Nakon Hitlera obje su Njemačke pokušale riješiti njemački problem tako da Nijemca izvedu izvan samoga njemaštva: jedna prema socijalističkom čovječanstvu, druga prema Zapadu i Europi. Jedna je nacističku prošlost pokušala poništiti revolucijom društvenoga sustava, druga ju je postupno ugrađivala u kulturu trajne političke samorefleksije. Obje su pritom trebale drugu Njemačku kao negativno zrcalo i obje su vlastiti nacionalni identitet stavljale pod autoritet nekoga većeg povijesnog projekta.

Godine 1989. jedan od tih projekata propao je, a drugi pobijedio.

AfD sada dovodi u pitanje samu pretpostavku na kojoj su, uza sve razlike, oba počivala: da njemački nacionalni identitet mora biti transcendiran kako bi bio politički legitiman.

Njegova temeljna poruka zato nije samo da Njemačka treba drukčiju migracijsku politiku, manje Bruxellesa, drukčiju energetiku ili drukčiji odnos prema vlastitoj povijesti. Ona je mnogo dublja: Njemačka ponovno može biti sama sebi dovoljan politički horizont.

U tome leže i privlačnost i problem AfD-ova projekta. Čitava poslijeratna politička arhitektura njemačkoga identiteta nastala je iz uvjerenja da upravo ta samodostatnost više nikada ne bi smjela biti politički nevina. Europska integracija, zapadno ukotvljenje, ustavni patriotizam i kultura sjećanja nisu bili slučajni dodaci novoj Njemačkoj. Bili su različiti odgovori na povijesno iskustvo onoga što se dogodilo kada je nacija samu sebe proglasila najvišim izvorom političkoga smisla.

Zato je sukob oko AfD-a dublji od sukoba stranaka, programa i izbornih postotaka. To je sukob oko pitanja je li poslijeratna Njemačka nacionalni problem doista prevladala ugradivši ga u šire identitete ili ga je samo učinila politički latentnim sve dok se nije pojavila snaga spremna ponovno ga otvoriti.

Godine 1989. Wir sind das Volk značilo je: država nije narod; narod je demokratski suveren.

Danas AfD tu istu rečenicu pokušava prevesti u drugi jezik: Volk ne treba legitimaciju izvan sebe.

Između tih dviju upotreba iste rečenice nalazi se ne samo povijest njemačkog ujedinjenja nego cijela dublja povijest njemačkog identiteta nakon 1945.

Ostalgie je bila borba za pravo na vlastito sjećanje. AfD je jedan, radikalno drukčiji, pokušaj borbe za pravo na vlastito političko određenje. Između njih ne postoji jednostavna uzročna linija, ali postoji zajedničko pitanje subjektivnosti: tko govori, tko tumači i tko ima pravo definirati zajednicu kojoj pripadamo?

A iza toga ostaje još starije pitanje koje je Njemačka 1945. pokušala nadići, 1949. podijelila između dva suprotstavljena univerzalizma, 1990. ponovno spojila pod pobjedničkim zapadnim horizontom i koje se danas, u posve novim okolnostima, ponovno otvorilo:

što znači biti Nijemac — i mora li odgovor na to pitanje nužno voditi izvan Njemačke?