PiΕ‘e: Romano BolkoviΔ
NjemaΔka podjela nakon 1945. nije proizvela samo dvije drΕΎave, dva politiΔka sustava i dva gospodarska modela. Proizvela je dva razliΔita naΔina izlaska iz pitanja koje je nakon Hitlera postalo gotovo nepodnoΕ‘ljivo: kako uopΔe ponovno biti Nijemac? Savezna Republika NjemaΔka i NjemaΔka Demokratska Republika bile su ideoloΕ‘ki neprijatelji, pripadale su suprotstavljenim blokovima i nudile radikalno razliΔite slike druΕ‘tva, ali su na jednoj dubljoj razini polazile od istoga problema. Obje su nastale nakon katastrofe njemaΔkoga nacionalnog identiteta. Nakon Auschwitza, rata i potpunoga sloma Reicha njemaΕ‘tvo viΕ‘e nije moglo ostati samodostatan politiΔki horizont. Obje su NjemaΔke zato vlastiti identitet pokuΕ‘ale smjestiti u neΕ‘to veΔe od NjemaΔke.
Upravo je to jedna od najzanimljivijih linija u Dominicovu Boyerovu Δitanju poslijeratne NjemaΔke. Njegova analiza Ostalgije mnogo je ambicioznija od pitanja zaΕ‘to se stanovnici bivΕ‘ega DDR-a sentimentalno prisjeΔaju Trabanta, starih proizvoda ili socijalistiΔke svakodnevice. Iza toga stoji pitanje kako su se dvije NjemaΔke nakon 1945. odnosile prema vlastitom nijemstvu, kako su rasporeΔivale breme proΕ‘losti i zaΕ‘to im je, sve dok je postojao Zid, ona druga NjemaΔka bila gotovo nuΕΎna za vlastitu identitetsku stabilnost.
Zapadna NjemaΔka izlaz iz njemaΔkoga problema pronalazi u pripadnosti Zapadu. Njezin identitet postupno se veΕΎe uz liberalnu demokraciju, federalizam, Grundgesetz, socijalno trΕΎiΕ‘no gospodarstvo, atlantsku zajednicu i europsku integraciju. Nakon nacistiΔke katastrofe nije viΕ‘e bilo dovoljno reΔi: mi smo Nijemci. NjemaΕ‘tvo je trebalo politiΔki obuzdati, institucionalno posredovati i ugraditi u Ε‘iri poredak koji Δe ograniΔiti moguΔnost njegova povratka u nacionalistiΔku samodostatnost. Westbindung zato nije bila tek Adenauerova vanjskopolitiΔka odluka, kao Ε‘to europska integracija nije bila samo gospodarski projekt, a NATO tek vojni savez. Pripadnost Zapadu postala je naΔin na koji je Savezna Republika izlazila iz njemaΔkoga Sonderwega.
To je moΕΎda i najdublji smisao postnacionalnog elementa zapadnonjemaΔkog identiteta. NjemaΔka se trebala uΔiniti βnormalnomβ upravo tako da viΕ‘e ne bude potpuno suverena u proizvoΔenju vlastite normalnosti. Njezina se politiΔka legitimnost uΔvrΕ‘Δivala vezivanjem uz nadnacionalne institucije, liberalni univerzalizam i europski poredak. NjemaΔki nacionalni identitet nije nestao, ali viΕ‘e nije smio biti posljednja instancija politiΔkog smisla. Morao je biti ukotvljen u neΔemu Ε‘irem: u Zapadu, Europi, demokraciji, ljudskim pravima. Kasnija ideja ustavnoga patriotizma samo je filozofski zaoΕ‘trila istu logiku. Objekt politiΔke lojalnosti nisu viΕ‘e Volk, Reich, krv, mitska povijesna sudbina ili nacionalna veliΔina, nego ustavni poredak, institucije i univerzalna naΔela slobodnoga druΕ‘tva.
DDR na prvi pogled Δini upravo suprotno, ali je struktura njegova identitetskog odgovora neobiΔno sliΔna. Ni on ne dopuΕ‘ta da samo njemaΕ‘tvo ostane krajnji politiΔki horizont. Samo ga ne rastapa u Zapadu i Europi nego u socijalistiΔkom internacionalizmu. SluΕΎbena istoΔnonjemaΔka interpretacija nacizma polazi od marksistiΔke teze da faΕ‘izam nije prvenstveno rezultat nekakve metafiziΔke njemaΔke sklonosti zlu, nego povijesni proizvod kapitalizma, militarizma, imperijalizma i klasne strukture druΕ‘tva. Ako se ukloni druΕ‘tveni poredak koji je faΕ‘izam proizveo, moΕΎe se tvrditi da je uklonjen i njegov temelj.
Zbog toga se DDR legitimira antifaΕ‘istiΔkim prekidom. Njegov paradigmatski predak nije Nijemac koji se kao pripadnik nacije mora suoΔiti s krivnjom svojih sunarodnjaka, nego komunistiΔki antifaΕ‘ist, zatvorenik koncentracijskog logora, borac otpora, internacionalist. DrΕΎava se simboliΔki smjeΕ‘ta na stranu onih koji su se Hitleru suprotstavljali, a ne na stranu druΕ‘tva koje ga je proizvelo. Iz te perspektive socijalizam nije samo novi ekonomski sustav nego povijesno rjeΕ‘enje njemaΔkoga problema.
No vaΕΎnije je neΕ‘to drugo: ni taj identitet nije zatvoren unutar NjemaΔke. DDR se zamiΕ‘lja kao dio mnogo Ε‘ire povijesne zajednice β socijalistiΔkoga lagera, bratstva socijalistiΔkih naroda, internacionalne radniΔke klase i univerzalne povijesti koja vodi prema komunizmu. IstoΔni Nijemac trebao je biti viΕ‘e od Nijemca: socijalistiΔki Δovjek njemaΔkoga jezika i njemaΔke povijesti, pripadnik internacionalnog projekta koji nacionalnu posebnost podreΔuje univerzalnoj emancipacijskoj misiji.
Upravo se tu BRD i DDR, uza svu svoju suprotnost, neoΔekivano pribliΕΎavaju. Jedna NjemaΔka kaΕΎe: njemaΕ‘tvo nije dovoljno, pripadamo Zapadu i Europi. Druga kaΕΎe: njemaΕ‘tvo nije dovoljno, pripadamo internacionalnom socijalistiΔkom svijetu. Obje, svaka na svoj naΔin, izlaze iz previΕ‘e optereΔenoga njemaΔkog nacionalnog identiteta prema Ε‘irem identitetskom obzoru.
Razlika meΔu njima ostaje golema u odnosu prema krivnji. Zapadna NjemaΔka postupno β i nipoΕ‘to odmah 1945., nego kroz desetljeΔa sukoba, generacijskih lomova i historiografskih rasprava β razvija kulturu u kojoj se proΕ‘lost ne moΕΎe jednostavno proglasiti zavrΕ‘enom. VergangenheitsbewΓ€ltigung nikada zapravo ne znaΔi da je proΕ‘lost βsvladanaβ, nego upravo suprotno: da s njom valja trajno ΕΎivjeti, vraΔati joj se, institucionalizirati sjeΔanje i iz nje izvlaΔiti politiΔke obveze za sadaΕ‘njost. Holokaust, pitanje individualne i kolektivne odgovornosti, kontinuitet elita i institucija te opasnost novoga nacionalizma postupno postaju konstitutivni elementi zapadnonjemaΔke demokratske samosvijesti.
DDR bira drukΔiji put. Njegov antifaΕ‘izam omoguΔuje mu da tvrdi kako je s proΕ‘loΕ‘Δu uΔinjen radikalni povijesni rez. FaΕ‘izam pripada drugoj klasnoj formaciji; socijalistiΔka drΕΎava njegovo je poricanje. AntifaΕ‘istiΔka NjemaΔka ne doΕΎivljava sebe prvenstveno kao nasljednicu poΔinitelja nego kao nasljednicu njihovih ΕΎrtava i protivnika. Time se pitanje odgovornosti obiΔnih Nijemaca moΕΎe lakΕ‘e skloniti iza velikoga narativa klasne borbe. Idealno-tipski, Zapad kaΕΎe: moramo trajno ΕΎivjeti sa svojom proΕ‘loΕ‘Δu. Istok kaΕΎe: mi smo promjenom druΕ‘tvenoga sustava s tom proΕ‘loΕ‘Δu veΔ raskinuli.
I upravo zato obje NjemaΔke trebaju onu drugu. Ovdje Boyer dolazi do moΕΎda najprodornijeg dijela svoje analize. Druga NjemaΔka nije samo geopolitiΔki protivnik. Ona je konstitutivni negativni dio vlastitog identiteta, gotovo proteza bez koje se vlastito poslijeratno samorazumijevanje teΕ‘ko moΕΎe odrΕΎati. Svaka u drugoj prepoznaje upravo ono njemaΕ‘tvo od kojega se sama ΕΎeli udaljiti.
Savezna Republika moΕΎe prema DDR-u projicirati staru njemaΔku autoritarnu tradiciju: posluΕ‘nost, politiΔku policiju, jednopartijsku drΕΎavu, disciplinu, kolektivizam, zatvorenost i podloΕΎnost autoritetu. DDR pak u Saveznoj Republici prepoznaje drugi dio kompromitiranoga njemaΔkog nasljeΔa: kapitalistiΔke elite, militarizam, imperijalizam, industrijski kontinuitet, revanΕ‘izam i bivΕ‘e naciste koji su pronaΕ‘li mjesto u institucijama nove drΕΎave.
Svaka tako drugoj prepuΕ‘ta onu NjemaΔku koju sama viΕ‘e ne ΕΎeli biti. U gotovo groteskno pojednostavljenoj, ali analitiΔki vrlo snaΕΎnoj formuli, obje mogu reΔi: Hitler viΕ‘e nije u nama; na jedan ili drugi naΔin, on je preko Zida.
Zid zato ne dijeli samo kapitalizam od socijalizma, NATO od VarΕ‘avskog pakta ili liberalnu demokraciju od jednopartijske drΕΎave. On razdvaja i dvije strategije rastereΔenja od njemaΔke proΕ‘losti. Preko njega se moΕΎe prebacivati neΕΎeljeni dio vlastitoga povijesnog identiteta. Sve dok postoji ona druga NjemaΔka, svaka strana moΕΎe dokazivati uspjeΕ‘nost vlastite transformacije upravo upiruΔi prstom u patoloΕ‘ke kontinuitete druge.
Zbog toga je 1989./90. mnogo veΔi identitetski potres nego Ε‘to ga opisuje klasiΔna politiΔka povijest ujedinjenja. Nestankom DDR-a ne nestaje samo jedna drΕΎava i jedan politiΔki sustav. Nestaje Δitava binarna arhitektura preko koje su se Nijemci Δetrdeset godina odnosili prema vlastitoj proΕ‘losti. Odjednom viΕ‘e nema dvije NjemaΔke koje jedna drugoj mogu pripisivati neΕΎeljeno povijesno nasljeΔe. Ostaje jedna NjemaΔka, jedna povijest i jedno breme.
Ali pritom se dva poslijeratna projekta ne stapaju ravnopravno. DDR-ovski nadnacionalni horizont nestaje zajedno sa sovjetskim blokom. SocijalistiΔki internacionalizam viΕ‘e nema ni drΕΎavu, ni institucije, ni geopolitiΔki svijet koji bi ga nosio. ZapadnonjemaΔki izlaz iz njemaΕ‘tva, naprotiv, pobjeΔuje. Westbindung, liberalna demokracija, atlantska pripadnost, Europa i zapadnonjemaΔka kultura sjeΔanja postaju zajedniΔki okvir ujedinjene NjemaΔke.
To je jedna od presudnih Δinjenica za sve Ε‘to slijedi. Godine 1990. ne nastaje jednostavna sinteza dviju poslijeratnih njemaΔkih identitetskih tradicija. Ne nastaje treΔi identitet u kojem bi se BRD i DDR susreli kao ravnopravni povijesni subjekti. Jedan naΔin transcendiranja njemaΕ‘tva nestaje; drugi postaje opΔenjemaΔka norma.
Tu poΔinje paradoks 1989. GraΔani DDR-a izaΕ‘li su na ulice uzvikujuΔi Wir sind das Volk. TeΕ‘ko je zamisliti ΔiΕ‘Δu formulu politiΔke subjektivnosti. Ne Partija, ne drΕΎava, ne birokracija β mi smo nositelji politiΔke volje. IstoΔni Nijemci nisu bili pasivno osloboΔeni izvana. Oni su vlastitim djelovanjem razorili politiΔki monopol SED-a i otvorili prostor u kojem se Δinilo da buduΔnost ponovno moΕΎe biti predmet zajedniΔkoga politiΔkog odluΔivanja.
Ali upravo taj revolucionarni subjekt ubrzo postaje objekt transformacije.
DDR se ne susreΔe sa Zapadnom NjemaΔkom kao jednak partner iz Δijega Δe se susreta roditi novi ustavni poredak. On se, prema postojeΔem ustavnom mehanizmu, prikljuΔuje Saveznoj Republici. ZapadnonjemaΔko pravo, institucije, gospodarski poredak, politiΔka kultura i administrativni sustav proΕ‘iruju se na Istok. VeΔina IstoΔnih Nijemaca to je ΕΎeljela. Ε½eljela je jedinstvo, demokraciju, slobodu kretanja, zapadnu valutu, trΕΎiΕ‘no gospodarstvo i materijalni standard Savezne Republike. U toj Δinjenici nema nikakve skrivene povijesne prijevare.
Ali isto tako nema razloga previdjeti asimetriju samoga procesa. Δovjek koji je 1989. bio sudionik revolucije nekoliko godina kasnije moΕΎe imati osjeΔaj da je ponovno postao netko nad kim se provodi povijest. Njegovu ekonomiju treba restrukturirati, njegova poduzeΔa prodati, preobraziti ili zatvoriti, njegove profesionalne kvalifikacije ponovno ocijeniti, institucije reformirati, elite zamijeniti, a politiΔke i kulturne obrasce βnormaliziratiβ. Δak se i njegovu proΕ‘lost poΔinje iznova tumaΔiti jezikom koji uglavnom dolazi iz drugog dijela zemlje.
To ne znaΔi da je transformacija bila nekakav prikriveni oblik okupacije, kako je ΕΎeli prikazati dio populistiΔkoga diskursa. Takva bi formulacija bila povijesno pogreΕ‘na i zanemarivala bi volju velike veΔine stanovnika DDR-a za ujedinjenjem. No moΕΎe se istodobno priznati politiΔka legitimnost ujedinjenja i vidjeti asimetrija priznanja koju je proizveo naΔin na koji je ono provedeno. Zapad je prestao biti samo jedna od dviju NjemaΔki i postao sinonim za normalnost. Istok je postao ono Ε‘to se toj normalnosti mora pribliΕΎiti.
Upravo tu Boyerova analiza Ostalgije postaje kljuΔna. IstoΔna NjemaΔka nakon 1990. simboliΔki se premjeΕ‘ta iz buduΔnosti u proΕ‘lost. Leipzig i drugi gradovi koji su 1989. bili mjesta na kojima se proizvodila povijest uskoro se u kulturnoj imaginaciji poΔinju povezivati s Trabantima, Spreewaldgurken, televizijskim emisijama DDR-a, starim robnim markama, Stasijem, nestaΕ‘icama i grotesknim reliktima nestaloga sustava. PolitiΔki subjekt 1989. pretvara se u predmet muzealizacije.
BuduΔnost Istoka zamijenjena je njegovim sjeΔanjem.
JoΕ‘ je vaΕΎnije Ε‘to tu sliku Ostalgije nije proizveo samo Istok. U njezinu su oblikovanju sudjelovali zapadni mediji, kulturna industrija i zapadno tumaΔenje istoΔnonjemaΔkoga iskustva. Boyer upravo tu izvrΔe uobiΔajenu interpretaciju. Nije dovoljno pitati zaΕ‘to su IstoΔni Nijemci nostalgiΔni. Treba pitati i tko ih je kao nostalgiΔne proizveo. Zapad sudjeluje u oblikovanju kulturne slike o tome kako se Istok navodno sjeΔa DDR-a, a zatim tu istu sliku moΕΎe uzeti kao dokaz da je Istok ostao zarobljen u proΕ‘losti.
Tako se uspostavlja simboliΔka hijerarhija. Zapad oznaΔava buduΔnost, racionalnost, trΕΎiΕ‘te, demokratsku zrelost i modernost. Istok oznaΔava proΕ‘lost, emocionalnost, zaostalost, provincijalnost i nedovrΕ‘enu modernizaciju.
Problem pritom nije u tome Ε‘to DDR nije bio diktatura. Bio je. Niti bi ozbiljna analiza smjela uljepΕ‘avati Stasi, politiΔku represiju, odsutnost demokratskih sloboda ili Zid. Problem nastaje kada se ljudski ΕΎivot u diktaturi poistovjeti s diktaturom. PolitiΔki sustav i ljudska biografija nisu ista stvar. Δovjek moΕΎe ΕΎivjeti u autoritarnome reΕΎimu i istodobno imati stvarna prijateljstva, ljubavi, obitelj, profesionalni ponos, osjeΔaj zajedniΕ‘tva, kulturne interese, dostojanstvo rada i Δitav jedan svijet svakodnevice koji se ne moΕΎe iscrpiti karakterom drΕΎave u kojoj je postojao.
Ako se nakon 1990. cijelo to iskustvo poΔne tumaΔiti gotovo iskljuΔivo kroz represiju, Stasi, nestaΕ‘ice i neslobodu, pojedinac moΕΎe steΔi osjeΔaj da nije izgubio samo drΕΎavu nego i pravo na vlastitu biografiju. Netko drugi sada zna bolje od njega Ε‘to je njegov ΕΎivot zapravo znaΔio.
Ostalgie tada prestaje biti trivijalna ΔeΕΎnja za DDR-om i postaje neΕ‘to mnogo zanimljivije: obrana biografskoga dostojanstva. ReΔenica βnije sve bilo loΕ‘eβ ne mora znaΔiti βΕΎelio bih ponovno ΕΎivjeti u diktaturiβ. MoΕΎe znaΔiti samo: moj ΕΎivot nije bio povijesna pogreΕ‘ka. Moje prijateljstvo nije bilo laΕΎno, moj rad nije bio bezvrijedan, moja obitelj nije bila ideoloΕ‘ka fikcija i moj osjeΔaj pripadnosti ne moΕΎe se poniΕ‘titi Δinjenicom da je drΕΎava u kojoj sam ΕΎivio bila autoritarna.
Ostalgija je u tom smislu zahtjev za vlasniΕ‘tvom nad vlastitom proΕ‘loΕ‘Δu.
I upravo odavde vodi jedna vaΕΎna, premda nipoΕ‘to mehaniΔka linija prema AfD-u. Najjednostavnije objaΕ‘njenje njegova iznimnog uspjeha na Istoku glasilo bi da su IstoΔni Nijemci, buduΔi da su ΕΎivjeli u diktaturi, zadrΕΎali autoritarne mentalne strukture i nikada nisu potpuno internalizirali liberalnu demokraciju. Takvo objaΕ‘njenje ne samo da je povrΕ‘no nego gotovo savrΕ‘eno reproducira staru hijerarhiju koju treba objasniti: Zapad kao politiΔki zreli subjekt i Istok kao demokratski deficit.
Boyer omoguΔuje drukΔiji pogled. AfD se na Istoku moΕΎe razumjeti kao politiΔko prisvajanje jednoga veΔ postojeΔeg osjeΔaja: osjeΔaja da IstoΔni Nijemci nakon 1990. nisu u potpunosti priznati kao ravnopravni autori vlastite politiΔke i povijesne priΔe. To ne znaΔi da je AfD nuΕΎan ili jedini politiΔki rezultat takva iskustva. Nema nikakve povijesne zakonitosti koja od Ostalgije vodi prema nacionalistiΔkoj desnici. ZnaΔi samo da je AfD izvanredno uspjeΕ‘no zauzeo semantiΔki prostor u kojem se spajaju nepriznanje, suverenost, sjeΔanje i ΕΎelja za politiΔkom samodjelatnoΕ‘Δu.
Stranka IstoΔnom Nijemcu ne govori samo o migraciji, Europskoj uniji, energetici, Rusiji, Ukrajini ili kulturnim sukobima. Govori mu neΕ‘to dublje: vi niste oni koji trebaju biti objaΕ‘njeni; vi ste oni koji vide. Vi niste politiΔki zaostali; vi imate iskustvo. Vi ste veΔ jednom ΕΎivjeli u sustavu koji vam je tvrdio da zna Ε‘to je dobro za vas. Vi ste ga veΔ jednom prozreli. I veΔ ste jednom pokazali da ga moΕΎete sruΕ‘iti.
Upravo zato AfD-ovo prisvajanje jezika 1989. nije sporedna retoriΔka igra. Wir sind das Volk, Wende 2.0, govor o βdovrΕ‘avanju preokretaβ β sve su to pokuΕ‘aji da se simboliΔki kapital mirne revolucije prebaci na sasvim drugi politiΔki projekt. AfD se ΕΎeli predstaviti ne kao protivnik nasljeΔa 1989., nego kao njegov istinski nasljednik. U toj interpretaciji 1989. nije dovrΕ‘ena: sruΕ‘ena je jedna elita, ali navodno nije vraΔen puni suverenitet narodu; DDR je nestao, ali se Δovjek ponovno naΕ‘ao pod vlaΕ‘Δu institucija, medija, eksperata i politiΔkih elita koje mu odreΔuju granice legitimnoga miΕ‘ljenja.
Povijesna analogija izmeΔu liberalno-demokratske Savezne Republike i SED-ove diktature, naravno, ne stoji. Upravo su zato mnogi nekadaΕ‘nji disidenti iz DDR-a odbacivali takvo prisvajanje njihova iskustva. Ali politiΔka uΔinkovitost analogije ne ovisi o njezinoj historiografskoj toΔnosti. Ona se oslanja na stvarno iskustvo politiΔke subjektivnosti 1989. i na kasniji osjeΔaj gubitka kontrole.
Tu se pojavljuje pojam koji dobro povezuje devedesete s danaΕ‘njicom: Selbstwirksamkeit, iskustvo vlastite djelotvornosti. Za politiΔki odnos prema promjeni nije presudno samo je li promjena objektivno korisna ili Ε‘tetna. VaΕΎno je i doΕΎivljava li Δovjek sebe kao njezina sudionika ili kao njezin predmet. Promjena kojoj sam pridonio i promjena koja mi se dogodila izvana mogu imati potpuno drukΔiji politiΔki uΔinak Δak i kada je njihov materijalni rezultat sliΔan.
U tom svjetlu transformacija nakon 1990. dobiva dugotrajnu politiΔku sjenu. Deindustrijalizacija, privatizacija, promjena vlasniΕ‘tva, dolazak zapadnih kadrova, demografski pad, odlazak mladih i gubitak statusa nisu samo ekonomski dogaΔaji. Oni su iskustva promjene bez pune Selbstwirksamkeit. Ono Ε‘to si juΔer znao i bio moglo je preko noΔi izgubiti vrijednost, a kriterije nove vrijednosti odreΔivao je sustav koji je doΕ‘ao izvana.
Zbog toga migracija na Istoku moΕΎe imati politiΔku teΕΎinu koja nadilazi stvarni broj migranata. Ona postaje simbol mnogo Ε‘ireg pitanja suverenosti. Isto se moΕΎe dogoditi s energetskom tranzicijom, klimatskom politikom, europskim pravilima, sankcijama Rusiji, pomoΔi Ukrajini ili kulturnim pitanjima. RijeΔ je o potpuno razliΔitim politikama i bilo bi pogreΕ‘no meΔu njima uspostavljati sadrΕΎajnu jednakost. No mogu biti sjedinjene jednim politiΔkim osjeΔajem: opet se druΕ‘tvo duboko mijenja, opet se smjer promjene odreΔuje negdje drugdje, a meni se objaΕ‘njava da se moram prilagoditi.
Migracija tada postaje viΕ‘e od migracije, energetika viΕ‘e od energetike, Europa viΕ‘e od Europe. Sve postaje pitanje politiΔke samodjelatnosti: tko odluΔuje, tko ima pravo definirati promjenu, tko utvrΔuje granice dopuΕ‘tenoga i koliko moj glas zapravo vrijedi?
AfD upravo taj osjeΔaj prevodi u jezik politike. Ono Ε‘to dominantni diskurs opisuje kao zaostalost, on pretvara u tradiciju; provincijalnost u Heimat; nepovjerenje prema institucijama u kritiΔko miΕ‘ljenje; populizam u VolkssouverΓ€nitΓ€t; nacionalizam u patriotizam; navodnu demokratsku nezrelost IstoΔnog Nijemca u iskustvo Δovjeka koji je veΔ jednom ΕΎivio pod sustavom ideoloΕ‘ke prisile.
To ne znaΔi da su te interpretacije toΔne. Njihova politiΔka uΔinkovitost i njihova istinitost nisu ista stvar. Ali upravo ta transformacija stigme u ponos objaΕ‘njava zaΕ‘to djeluju.
Tu nastaje i zaΔarani krug nepriznanja. Dio liberalnoga diskursa govori: pogledajte Istok, ondje je AfD najjaΔi jer ti ljudi nikada nisu do kraja usvojili liberalnu demokraciju. Dio Istoka to Δuje kao: ponovno nam drugi objaΕ‘njavaju tko smo. AfD tada odgovara: upravo to vam govorimo, oni vas preziru. Svaka nova generalizacija o βzaostalom Istokuβ postaje materijal za AfD-ovu tezu o kulturnoj dominaciji zapadnih elita. Moralna osuda tako moΕΎe proizvesti upravo onu politiΔku identifikaciju koju je htjela oslabiti.
No sve to joΕ‘ ne doseΕΎe najdublju razinu problema. Ona se otvara tek kada AfD vratimo na poΔetak priΔe, Boyerovoj slici dvaju poslijeratnih izlaza iz njemaΕ‘tva.
AfD nije samo revolt IstoΔnih Nijemaca protiv zapadnih elita. Nije ni jednostavni politiΔki nastavak Ostalgije. Na dubljoj razini on predstavlja povratak samom nacionalnom pitanju iz oba poslijeratna pokuΕ‘aja da se njemaΕ‘tvo transcendira.
DDR je govorio: njemaΕ‘tvo nije dovoljan politiΔki horizont, mi pripadamo socijalistiΔkom internacionalnom svijetu. BRD je govorila: njemaΕ‘tvo nije dovoljan politiΔki horizont, mi pripadamo Zapadu i Europi. AfD sada postavlja pitanje koje su oba poslijeratna projekta na razliΔite naΔine pokuΕ‘avala neutralizirati: zaΕ‘to Nijemac uopΔe mora izlaziti iz nijemstva da bi politiΔki bio legitiman?
U toj toΔki AfD-ov nacionalizam i njegov euroskepticizam nisu dvije odvojene politike. Oni su dva izraza istoga identitetskog obrata. Europa za poslijeratnu Saveznu Republiku nikada nije bila samo pitanje trgovine, zajedniΔke valute ili birokracije u Bruxellesu. Europska integracija bila je dio odgovora na njemaΔki problem. NjemaΔka vezana uz Europu trebala je biti NjemaΔka koja viΕ‘e ne moΕΎe skliznuti u onu vrstu nacionalne samodostatnosti koja je kontinent dvaput dovela do katastrofe. U tome je leΕΎala ne samo praktiΔna nego gotovo egzistencijalna vaΕΎnost europskoga projekta za generacije zapadnonjemaΔkih politiΔara.
AfD-ova poruka da NjemaΔka mora ponovno prvenstveno slijediti βnjemaΔke intereseβ zato je mnogo radikalnija nego Ε‘to zvuΔi. Ona ne osporava samo ovu ili onu europsku uredbu. Ona osporava duboku poslijeratnu jednadΕΎbu prema kojoj njemaΔka politiΔka legitimnost proizlazi upravo iz toga Ε‘to se nacionalna moΔ dragovoljno ugraΔuje u Ε‘iri europski i zapadni poredak.
Poslijeratna formula mogla bi glasiti: NjemaΔka mora biti viΕ‘e od NjemaΔke kako viΕ‘e nikada ne bi postala opasna NjemaΔka.
AfD odgovara: NjemaΔka se viΕ‘e ne mora opravdavati time Ε‘to pripada neΔemu veΔem od sebe.
Tu se dogaΔa renacionalizacija politiΔkoga subjekta. Nacija ponovno pretendira na mjesto posljednjega horizonta politiΔke pripadnosti. Nijemac ne treba biti legitimiran time Ε‘to je prije svega Europljanin, zapadnjak, liberalni univerzalist ili sudionik nekoga nadnacionalnog povijesnog projekta. Dovoljno je ponovno biti Nijemac.
Upravo zato IstoΔna NjemaΔka predstavlja posebno zanimljivo tlo za takav obrat. IstoΔni Nijemac tijekom jednoga ΕΎivotnog vijeka prolazi kroz dvije velike identitetske dislokacije. Prvo je socijaliziran u svijetu u kojem se njegovo njemaΕ‘tvo transcendiralo kroz socijalistiΔki internacionalizam. Taj se veliki horizont 1989./90. uruΕ‘io zajedno s drΕΎavom i cijelim sovjetskim blokom. Potom nije ravnopravno sudjelovao u stvaranju nekoga treΔega, zajedniΔkog postnacionalnog identiteta, nego je uΕ‘ao u veΔ postojeΔi zapadnonjemaΔki: liberalni Zapad, Europu, atlantsku zajednicu, ustavni patriotizam i zapadnonjemaΔku kulturu sjeΔanja.
Njegov prvi univerzalizam nestao je. Drugi je naslijedio.
I upravo tu AfD moΕΎe izreΔi snaΕΎnu reΔenicu: moΕΎda nam viΕ‘e nije potreban nikakav viΕ‘i horizont da bismo znali tko smo. MoΕΎda ponovno moΕΎemo jednostavno biti Nijemci.
To je vaΕΎna toΔka jer pokazuje zaΕ‘to AfD ne treba interpretirati kao nekakav ideoloΕ‘ki nastavak DDR-a. U jednom dubljem smislu rijeΔ je upravo o pobuni protiv identitetske logike obiju poslijeratnih NjemaΔki. Obje su nacionalnu pripadnost podreΔivale neΔemu Ε‘irem. Jedna socijalistiΔkom ΔovjeΔanstvu, druga Zapadu i Europi. AfD vraΔa politiΔku zajednicu naciji i tvrdi da Volk ne treba nikakav identitetski autoritet iznad sebe.
Time i Wir sind das Volk dobiva drugo znaΔenje. Godine 1989. ta je reΔenica znaΔila: Partija nije narod; drΕΎava ne moΕΎe prisvojiti narodnu suverenost; graΔani su izvor legitimnosti. Bila je demokratska pobuna protiv reΕΎima koji je uzurpirao pravo govoriti u ime druΕ‘tva. AfD je pokuΕ‘ava semantiΔki pomaknuti prema drukΔijoj tvrdnji: narod ne treba legitimaciju izvan sebe β ni od liberalnih elita, ni od Bruxellesa, ni od univerzalistiΔkih normi koje bi ograniΔavale njegovu politiΔku volju.
Upravo je taj prijelaz iz VolkssouverΓ€nitΓ€t u moguΔnost suverenistiΔkog zatvaranja najosjetljivije mjesto cijele priΔe. Izvorni demokratski pojam naroda i etnonacionalistiΔko shvaΔanje Volka nisu isto. Ali AfD-ova retorika politiΔki ΕΎivi upravo od njihove namjerne blizine. Ona preuzima emancipacijski jezik 1989. i njime legitimira renacionalizaciju nakon desetljeΔa poslijeratne postnacionalne samokontrole.
Zato veza izmeΔu Ostalgije i AfD-a nije linearna. Nostalgija za DDR-om ne vodi prirodno prema desnom nacionalizmu; takva bi teza bila i povijesno i socioloΕ‘ki besmislena. RijeΔ je prije o dvjema razliΔitim artikulacijama problema priznanja. Ostalgie kaΕΎe: naΕ‘ ΕΎivot prije 1990. nije bio samo ono Ε‘to vi o njemu govorite. AfD dodaje: ni naΕ‘ politiΔki identitet danas neΔe biti samo ono Ε‘to vi o njemu govorite.
Prvo je zahtjev za vlasniΕ‘tvom nad vlastitom proΕ‘loΕ‘Δu. Drugo je zahtjev za vlasniΕ‘tvom nad vlastitom sadaΕ‘njoΕ‘Δu.
A ispod oba zahtjeva nalazi se pitanje tko ima pravo definirati Ε‘to znaΔi biti Nijemac.
Tu politika sjeΔanja prelazi u politiku priznanja, politika priznanja u politiku suverenosti, a politika suverenosti moΕΎe prijeΔi u pobunu protiv Δitavoga poslijeratnog identitetskog aranΕΎmana Savezne Republike.
AfD zato ne mobilizira samo nezadovoljstvo migracijom, ekonomsku nesigurnost, kulturni konzervativizam ili nepovjerenje prema elitama. On velikom dijelu biraΔa nudi povratak osjeΔaja da viΕ‘e nisu predmet tuΔega tumaΔenja. Da ponovno mogu biti oni koji govore, a ne oni o kojima se govori; oni koji definiraju, a ne oni koje drugi definiraju.
Ipak, upravo ovdje treba izaΔi iz istoΔnonjemaΔke perspektive. AfD odavno viΕ‘e nije samo istoΔnonjemaΔka pojava. Ako ga potpuno objasnimo DDR-om, ponovit Δemo upravo pogreΕ‘ku koju smo cijelo vrijeme pokuΕ‘avali izbjeΔi: Istok Δemo ponovno pretvoriti u patoloΕ‘ki izuzetak koji Zapad promatra i objaΕ‘njava.
MoΕΎda se, naprotiv, dogaΔa neΕ‘to mnogo zanimljivije. Iskustva koja su se na Istoku pojavila ranije i dramatiΔnije β gubitak statusa, deindustrijalizacija, prekid biografskih kontinuiteta, nepovjerenje prema institucijama i osjeΔaj da se velike promjene dogaΔaju bez vlastite kontrole β sve viΕ‘e postaju opΔeeuropska i zapadnonjemaΔka iskustva kasne moderne. Globalizacija, energetska tranzicija, tehnoloΕ‘ke promjene, migracije, demografski lomovi i geopolitiΔka nesigurnost potkopavaju osjeΔaj stabilnosti i u druΕ‘tvima koja devedesetih nisu proΕ‘la radikalnu postsocijalistiΔku transformaciju.
Nakon 1990. oΔekivalo se da Δe se Istok postupno pozapadnjaΔiti. Razlike Δe se smanjivati, politiΔke kulture pribliΕΎavati, a zapadnonjemaΔka normalnost s vremenom Δe naprosto postati njemaΔka normalnost. No moΕΎda se danas dijelom dogaΔa i obrat toga procesa. Ne u smislu da Zapad postaje DDR, Ε‘to bi bila besmislena analogija, nego u tome da Zapad poΔinje upoznavati onu vrstu iskustva nesigurnosti i gubitka samorazumljivosti koju je Istok doΕΎivio mnogo ranije.
Zapad se, u tom ograniΔenom smislu, βpoistoΔnjujeβ.
To moΕΎda objaΕ‘njava zaΕ‘to se politiΔki senzibilitet koji je dugo izgledao kao istoΔnonjemaΔka anomalija Ε‘iri i na staru Saveznu Republiku. Nije rijeΔ o Ε‘irenju neke navodno autoritarne DDR-ovske kulture, nego o Ε‘irenju iskustva gubitka kontrole. Ono Ε‘to se nekada moglo promatrati kao posebna posljedica postsocijalistiΔke transformacije postaje dio opΔe krize politiΔke Selbstwirksamkeit u druΕ‘tvima koja sve teΕΎe vjeruju da demokratski proces moΕΎe kontrolirati sile koje oblikuju njihov ΕΎivot.
Time se povijest dviju NjemaΔki vraΔa na neoΔekivan naΔin. Zid je nestao, ali pitanja koja je strukturirao nisu. Ε to znaΔi biti Nijemac? Koliko njemaΔki identitet moΕΎe biti samostalan? Mora li ga nuΕΎno posredovati Ε‘ira nadnacionalna pripadnost? Je li europsko i zapadno ukotvljenje samo vanjskopolitiΔka strategija ili dio moralne arhitekture poslijeratne NjemaΔke? Tko ima pravo definirati odnos zemlje prema njezinoj proΕ‘losti? I kako saΔuvati iskustvo politiΔke subjektivnosti u druΕ‘tvu u kojem se velike promjene sve ΔeΕ‘Δe doΕΎivljavaju kao odluke udaljenih institucija?
Savezna Republika pobijedila je 1990. kao institucionalni sustav. Njezino pravo, njezin ustavni poredak, njezina vanjskopolitiΔka orijentacija i njezina politiΔka kultura postali su poretkom zajedniΔke NjemaΔke. Ali institucionalna pobjeda nije mogla automatski proizvesti jedinstveno iskustvo pripadnosti. PolitiΔko jedinstvo ostvareno je mnogo brΕΎe od identitetskoga.
Zato Ostalgiju treba shvatiti ozbiljnije nego Ε‘to sugerira njezina folklorna povrΕ‘ina. Iza Trabanta, DDR-ovskih proizvoda, starih televizijskih emisija i sentimentalnosti prema nestalom svijetu nalazilo se pitanje priznanja: je li jedan cijeli ΕΎivot nakon 1990. postao neΕ‘to Ε‘to drugi imaju pravo tumaΔiti umjesto onih koji su ga ΕΎivjeli?
AfD to pitanje radikalizira i premjeΕ‘ta u sadaΕ‘njost. BiraΔu govori da viΕ‘e ne mora prihvaΔati ni tuΔe tumaΔenje proΕ‘losti ni tuΔe odreΔivanje buduΔnosti. I, joΕ‘ vaΕΎnije, da se njegov nacionalni identitet viΕ‘e ne mora opravdavati time Ε‘to Δe se uklopiti u neΕ‘to univerzalnije i veΔe od sebe.
Tu se vidi najdublja veza izmeΔu 1945., 1989. i danaΕ‘nje NjemaΔke.
Nakon Hitlera obje su NjemaΔke pokuΕ‘ale rijeΕ‘iti njemaΔki problem tako da Nijemca izvedu izvan samoga njemaΕ‘tva: jedna prema socijalistiΔkom ΔovjeΔanstvu, druga prema Zapadu i Europi. Jedna je nacistiΔku proΕ‘lost pokuΕ‘ala poniΕ‘titi revolucijom druΕ‘tvenoga sustava, druga ju je postupno ugraΔivala u kulturu trajne politiΔke samorefleksije. Obje su pritom trebale drugu NjemaΔku kao negativno zrcalo i obje su vlastiti nacionalni identitet stavljale pod autoritet nekoga veΔeg povijesnog projekta.
Godine 1989. jedan od tih projekata propao je, a drugi pobijedio.
AfD sada dovodi u pitanje samu pretpostavku na kojoj su, uza sve razlike, oba poΔivala: da njemaΔki nacionalni identitet mora biti transcendiran kako bi bio politiΔki legitiman.
Njegova temeljna poruka zato nije samo da NjemaΔka treba drukΔiju migracijsku politiku, manje Bruxellesa, drukΔiju energetiku ili drukΔiji odnos prema vlastitoj povijesti. Ona je mnogo dublja: NjemaΔka ponovno moΕΎe biti sama sebi dovoljan politiΔki horizont.
U tome leΕΎe i privlaΔnost i problem AfD-ova projekta. Δitava poslijeratna politiΔka arhitektura njemaΔkoga identiteta nastala je iz uvjerenja da upravo ta samodostatnost viΕ‘e nikada ne bi smjela biti politiΔki nevina. Europska integracija, zapadno ukotvljenje, ustavni patriotizam i kultura sjeΔanja nisu bili sluΔajni dodaci novoj NjemaΔkoj. Bili su razliΔiti odgovori na povijesno iskustvo onoga Ε‘to se dogodilo kada je nacija samu sebe proglasila najviΕ‘im izvorom politiΔkoga smisla.
Zato je sukob oko AfD-a dublji od sukoba stranaka, programa i izbornih postotaka. To je sukob oko pitanja je li poslijeratna NjemaΔka nacionalni problem doista prevladala ugradivΕ‘i ga u Ε‘ire identitete ili ga je samo uΔinila politiΔki latentnim sve dok se nije pojavila snaga spremna ponovno ga otvoriti.
Godine 1989. Wir sind das Volk znaΔilo je: drΕΎava nije narod; narod je demokratski suveren.
Danas AfD tu istu reΔenicu pokuΕ‘ava prevesti u drugi jezik: Volk ne treba legitimaciju izvan sebe.
IzmeΔu tih dviju upotreba iste reΔenice nalazi se ne samo povijest njemaΔkog ujedinjenja nego cijela dublja povijest njemaΔkog identiteta nakon 1945.
Ostalgie je bila borba za pravo na vlastito sjeΔanje. AfD je jedan, radikalno drukΔiji, pokuΕ‘aj borbe za pravo na vlastito politiΔko odreΔenje. IzmeΔu njih ne postoji jednostavna uzroΔna linija, ali postoji zajedniΔko pitanje subjektivnosti: tko govori, tko tumaΔi i tko ima pravo definirati zajednicu kojoj pripadamo?
A iza toga ostaje joΕ‘ starije pitanje koje je NjemaΔka 1945. pokuΕ‘ala nadiΔi, 1949. podijelila izmeΔu dva suprotstavljena univerzalizma, 1990. ponovno spojila pod pobjedniΔkim zapadnim horizontom i koje se danas, u posve novim okolnostima, ponovno otvorilo:
Ε‘to znaΔi biti Nijemac β i mora li odgovor na to pitanje nuΕΎno voditi izvan NjemaΔke?