Kako je moguća tako radikalna razlika u interpretaciji

Činjenica da su u tisuće ljudi ispratile Ratka Mladića uz državne, vojne i crkvene počasti, dok ga u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te ostatku svijeta opravdano pamte kao suđenog ratnog zločinca i krvnika odgovornog za genocid, zorno pokazuje da dostupnost informacija sama po sebi ne mijenja duboko ukorijenjene narative. Unatoč tisućama stranica sudskih dokumenata, videosnimaka i svjedočanstava, opstaju dvije radikalno suprotne percepcije istog čovjeka.

Iako su informacije dostupne svima, ljudi ih ne konzumiraju neutralno. Putem medija pod državnom kontrolom, društvenih mreža i algoritama, javnosti u Srbiji i Republici Srpskoj godinama se servira strogo filtriran narativ. Haški tribunal se u tim krugovima sustavno prikazuje ne kao pravosudno tijelo, već kao “politički, antisrpski sud” čiji je jedini cilj prebacivanje kolektivne krivnje na jedan narod. Kada pojedinac prihvati premisu da je sud nelegitiman, automatski odbacuje sve njegove presude, dokaze i činjenice kao krivotvorinu.

U nacionalnim narativima dominira osjećaj da je “naša strana” isključiva žrtva, a da su svi vojni potezi bili isključivo obrambeni. Priznavanje da je vojni zapovjednik vlastitog naroda počinio monstruozne zločine i genocid u Srebrenici stvara duboku kognitivnu disonancu. Kako bi se to izbjeglo, političke i društvene elite provode opasnu zamjenu teza: krivnja i presuda pojedincu (Mladiću) namjerno se prezentiraju kao presuda cijelom narodu i samoj Republici Srpskoj. Narod potom, braneći vlastiti ponos i identitet, staje u obranu zločinca, pretvarajući ga u štit i simbola “opstanka”.

Narativ o herojstvu ne opstaje sam od sebe – njega aktivno održava i sponzorira državni aparat. Prisustvo najviših dužnosnika Srbije i Republike Srpske na ispraćaju, slanje vladina zrakoplova po tijelo, počasna paljba Vojske Srbije i govori vjerskih poglavara poput patrijarha Porfirija (koji je Mladića nazvao “vojnikom koji je podnio žrtvu za obranu roda”) daju tom narativu službeni, institucionalni legitimitet. Kada država, Crkva i vojska zajednički stanu iza rehabilitacije jedne osobe, prosječni građanin dobiva jasan signal koje je mišljenje društveno poželjno, a koje neprihvatljivo.

Pravne činjenice su suhoparne, bolne i zahtijevaju suočavanje s prošlošću. Mitologija je, s druge strane, jednostavna i pruža utjehu. Govor Mladićeva sina na sprovodu bio je prepun epskih i mitomanskih referenci na kneza Lazara i Miloša Obilića. Na taj se način brutalna stvarnost rata devedesetih izmješta iz područja kaznenog prava i ljudskih prava te se prebacuje u sferu vjekovne borbe za slobodu protiv “svjetskih nepravdi” i vanjskih neprijatelja.

Živimo u doba gdje istina nije stvar dostupnosti dokaza, već stvar pripadnosti zajednici. Sve dok politički sustavi na ovim prostorima budu crpili svoj legitimitet iz održavanja zamrznutih konflikata i odbijanja katarze, interpretacija povijesti bit će oružje, a ne prostor za dijalog.

Govor patrijarha Porfirija

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije osobno je predvodio opijelo, a njegov je govor bio pažljivo sročen kako bi ponudio duhovni legitimitet Mladićevoj ratnoj ulozi, koristeći strategiju izbjegavanja pravnih činjenica. Kako bi formalno zadržao kršćansku formu, Porfirije se pomolio i “za sve one čiji su životi ugašeni u tom ratu”. Međutim, kritičari su odmah upozorili da je ovakvim stavljanjem Mladića u ulogu “žrtve i branitelja” potpuno zamaglio činjenicu da je taj isti general zakonski osuđen za genocid nad više od 8.000 ljudi.

Mnoga intelektualna i međureligijska društva u Zagrebu dijelila su dojam da je Porfirije za službovanja u Zagrebu percipiran kao čovjek dijaloga, ekumenizma, urbanog duha i duboke empatije, netko tko je spreman saslušati i osuditi zločine poput onog u Srebrenici. Zagreb je upoznao Porfirija koji je gradio mostove, dok je Beograd od njega napravio patrijarha koji te mostove ruši radi očuvanja vlasti i crkvenog mira.

Transformacija, i njezino naličje, možda se može objasniti kroz dubok sociološke i psihološke mehanizme institucije na čijem je čelu.

Kada osoba sjedne na tron Svetog Save, ona prestaje biti privatni intelektualac i postaje personifikacija institucije. Srpska pravoslavna crkva (SPC) kroz povijest se definirala kao čuvar nacionalnog i državnog identiteta, a ne samo kao vjerska zajednica. Unutar same Crkve postoji iznimno snažno, radikalno krilo (episkopi poput Irineja Bulovića i utjecajni krugovi bliski strukturama moći) koje patrijarha drži u stalnoj šahovskoj poziciji. Da je Porfirije odbio pokopati Mladića ili da je osudio njegovu ratnu ulogu, unutar SPC-a bi nastao raskol, a on bi bio proglašen izdajnikom i “stranim plaćenikom”. On je izabrao očuvanje jedinstva institucije i vjerničkog stada pod svaku cijenu, čak i pod cijenu gaženja vlastitih moralnih stavova iz zagrebačkih dana.

U Beogradu je Porfirije ušao u posve drugačiju dinamiku moći nego u Zagrebu. SPC i trenutna vlast u Srbiji funkcioniraju u režimu simbioze (tzv. simfonije Crkve i države). Država financira crkvene projekte (poput završetka Hrama Sv. Save) i štiti interese crkve, dok crkva zauzvrat daje duhovni legitimitet državnoj politici. Kada je državni vrh odlučio da se sahrana Mladića pretvori u nacionalni ispraćaj radi predizbornih bodova, patrijarh se našao u poziciji u kojoj je morao platiti dug toj simbiozi.

Ljudska psihologija ima nevjerojatnu sposobnost racionalizacije i kompartmentalizacije. Moguće je da Porfirije u svom privatnom, intimnom prostoru i dalje osjeća užas prema Srebrenici. No, u svojoj glavi on je vjerojatno stvorio narativ u kojem “Ratko general” na sahrani nije krvnik iz Srebrenice, već “tragični grešnik i vojnik koji je branio narod”, čime sam sebe opravdava pred oltarom. On pred sobom opravdava svoj govor kao “čin kršćanske milosti prema grešniku”, dok javnost to opravdano vidi kao političku rehabilitaciju zločinca.

Iz teološke i moralne perspektive, Porfirije je imao na raspolaganju jasne alternative koje bi mu omogućile da sačuva i dostojanstvo Crkve i vlastiti moralni integritet. Prema crkvenom kanonu, obred običnog pokopa (opijelo) može izvršiti bilo koji lokalni svećenik ili nadležni episkop. Dolazak samog patrijarha na sprovod bio je svjestan čin davanja najvišega mogućeg legitimiteta. Čak i da je bio prisutan iz protokolarnih razloga, kršćanska liturgija nudi fiksne molitvene tekstove za pokojne. Izgovaranje prigodnog govora (homilije) u kojem se izražava “duboka zahvalnost” i Mladića naziva “vojnikom koji je podnio žrtvu” nije bilo obavezno – to je bio njegov osobni, autorski odabir.

Upravo zbog toga, kritička javnost i progresivni teolozi u samoj Srbiji ovaj čin ne nazivaju “nesretnim kompromisom”, već moralnim kapitulacijama i izdajom Evanđelja. U kršćanskoj etici postoji jasan postulat: Crkva se moli za svakog grešnika, ali ne slavi njegov grijeh niti relativizira patnju žrtava. Slaviti čovjeka koji je unesrećio desetke tisuća obitelji, i to činiti u ime Boga, predstavlja zloupotrebu vjere u najprizemnije političke svrhe.

U srazu između univerzalne etike i nacionalnog mita, Porfirije je na beogradskom tronu izabrao mit. Time je poslao poruku da su granice njegove empatije i morala strogo omeđene nacionalnom pripadnošću, što je potpuna negacija svega onoga što je zagovarao u Zagrebu.

Isti scenarij u Hrvatskoj

Nije bilo drukčije s dočekom Darija Kordića i ulogom biskupa Vlade Košića. Scenarij je strukturno identičan: osuđeni ratni zločinac (odgovoran za stravičan masakr civila, uključujući tromjesečnu bebu u Ahmićima), institucionalna podrška visokog crkvenog dostojanstvenika koji je, paradoksalno, također bio zadužen za ekumenizam i dijalog, te proračunata manipulacija vjerskim osjećajima kako bi se zločin pretočio u “žrtvu za domovinu”.

Vlado Košić je u trenutku dočeka Kordića bio sisački biskup. Unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako glasan i utjecajan u desnim krugovima, on nije predstavljao vrhovni autoritet. Kaptol i kardinal Josip Bozanić tada su se distancirali od službenog organiziranja tog dočeka (iako mu se Crkva nikada nije javno i nedvosmisleno suprotstavila). Kod Porfirija, međutim, govor drži sam patrijarh – vrhovni poglavar cijele Crkve. Kada govori patrijarh, to više nije eksces jednog radikalnog biskupa na periferiji; to je službeni, dogmatski i moralni stav cijele vjerske institucije.

Iako su i Ahmići i Srebrenica mjesta neopisive patnje i monstruoznih zločina protiv čovječnosti, Srebrenica ima međunarodno pravno utvrđenu kvalifikaciju genocida. Mladić je bio vrhovni zapovjednik vojske koja je sustavno, u nekoliko dana, pogubila više od 8.000 ljudi. Kada patrijarh takve vojske stane iza takvog zapovjednika, težina te relativizacije poprima zastrašujuće razmjere.

U slučaju biskupa Košića, javnost – pa ni ona ekumenska – nikada nije imala iluzija. Njegov politički i nacionalni habitus bio je jasan, tvrd i predvidljiv od samog početka. S Porfirijem je stvar radikalno drugačija. Porfirije je bio projekt nadanja. On je u Zagrebu bio profinjen, inkluzivan, empatičan prema žrtvama drugih naroda i otvoren za najteža pitanja. Kada čovjek takvog intelektualnog i duhovnog formata potone u retoriku slavljenja krvnika, to ostavlja dojam svjesnog, proračunatog moralnog loma. To nije sljepoća neznanja; to je svjestan pristanak na laž. Sveti tekstovi i obredi zloupotrijebljeni su kao anestetik za savjest nacije: zločincu se daje odrješenje i oreol heroja, a žrtvama se uskraćuje čak i ono osnovno – pravo da njihov ubojica bude jednoznačno osuđen s oltara.

Oba ova primjera – i Košić s Kordićem 2014. i Porfirije s Mladićem devedesetih i danas – pokazuju da su tradicionalne Crkve na ovim prostorima pale na istom ispitu. One su dopustile da nacionalni identitet potpuno proguta kršćansku etiku.

Recepcija u srpskim medijima

Unatoč golemom pritisku državnih i provladinih medija (poput televizije Informer koja je radila direktan prijenos “veličanstvenog ispraćaja” potpuno prešućujući Srebrenicu), nezavisni mediji, intelektualci i organizacije civilnog društva u Srbiji oštro su osudili događaj:

Neovisni mediji poput lista Danas i portala N1 Srbija analizirali su sprovod kao “blockbuster sahranu za početak izborne kampanje”. Istaknuto je kako je predsjednik Aleksandar Vučić, koji se suočava s velikim studentskim prosvjedima i izborima zakazanima za listopad, iskoristio Mladićevo tijelo za prikupljanje jeftinih političkih bodova kod desnog biračkog tijela.

Mediji su problematizirali zakonsku osnovu po kojoj je osuđeni ratni zločinac dobio počasnu paljbu Vojske Srbije. Upozoravali su na to da država šalje katastrofalnu poruku regiji i svijetu pružajući službenu vojnu logistiku za pogreb krvnika.

List Danas prenio je javna pisma ogorčenih građana i vjernika. Jedan od upečatljivijih naslova u rubrici pisama čitatelja glasio je “Ispišite me iz SPC zbog Mladića”, što svjedoči o dubokom moralnom revoltu dijela srpskog društva koji ne želi da crkva u njihovo ime slavi osobu odgovornu za masovne zločine.

Kritički su popraćeni i incidenti s nogometnih terena (veličanje Mladića među navijačima), ali je istaknut i potez političara Rasima Ljajića koji je demonstrativno napustio ložu tijekom minute šutnje posvećene Mladiću.

Sprovod je pokazao da u Srbiji postoji duboki rascjep. S jedne strane je državni vrh koji u savezu s Crkvom koristi povijesni revizionizam za politički opstanak, a s druge strane su neovisni novinari i građanska Srbija koji upozoravaju da se slavljenjem zločina Srbija trajno izolira od civiliziranog svijeta i uništava vlastitu budućnost.

Kritika teologa i intelektualaca

Unutar same Srbije, religijski analitičari, neovisni intelektualci i kritički teolozi (od kojih su neki s Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu već ranije procesuirani na crkvenim sudovima zbog kritike vlasti i vrha SPC-a) već dugo seciraju upravo taj nevjerojatan jaz – između Porfirija iz zagrebačkih kružoka i Porfirija s beogradskog trona.

Kada analiziraju njegove postupke i govore, poput ovog na Mladićevu sprovodu, srpski kritičari i progresivni teolozi ističu nekoliko ključnih momenata koji objašnjavaju kako je došlo do ovog moralnog i teološkog loma.

Analitičari u Srbiji naglašavaju da Porfirije koristi vrlo opasnu strategiju: zamjenu povijesne i pravne odgovornosti za metafizičku utjehu. Teološki kritičari (često okupljeni oko neovisnih regionalnih portala poput teologija.net) ističu da se Porfirije u govoru svjesno sakrio iza teze da “ljudski sudovi imaju ograničene domete” i da samo “Bog donosi konačnu i pravednu presudu”.

Teolozi upozoravaju da je kršćanska dužnost moliti se za grešnika, ali da Crkva ne smije relativizirati žrtve. Kada on Mladića naziva “pravoslavnim kršćaninom i vojnikom srpskim”, on ne obavlja samo vjerski obred nad pokojnikom, već teološki opravdava zločin, prebacujući fokus s krvi na rukama na “nesavršenost ljudskog (Haškog) pravosuđa”. To je u javnim analizama označeno kao “ambis loše teologije”.

Među neovisnim analitičarima u Beogradu (poput sociologa religije) postoji konsenzus da Porfirijevo ponašanje u Zagrebu nije nužno bilo gluma, već uloga prilagođena kontekstu u kojem se nalazio. U Zagrebu je bio u manjinskoj poziciji. Tamo je morao biti diplomat, kozmopolit, ekumenist i intelektualac kako bi zaštitio interese svoje zajednice i izgradio mrežu utjecaja. To mu je prirodno ležalo jer ima urbani beogradski background. U Beogradu, međutim, on više nije gost na tuđem terenu; on je ključni stup poretka. Srpski analitičari ističu da je Porfirije na mjesto patrijarha doveden izravnim inženjeringom i lobiranjem Aleksandra Vučića. Njegov zadatak u Beogradu nije graditi mostove sa susjedima, već pacificirati i homogenizirati desno, nacionalističko biračko tijelo u trenucima krize. Sprovod koji se dogodio tik pred raspisivanje izbora savršeno je poslužio toj svrsi.

Važno je znati da unutar same SPC-a ne vlada jednoumlje, ali vlada strahovita autokracija. Samo nekoliko tjedana prije Mladićeve smrti, Sinod SPC-a pod Porfirijevim vodstvom pokrenuo je crkvene sudove i prijetnje izopćenjem protiv uglednih srpskih teologa (poput Vukašina Milićevića i Blagoja Pantelića) jer su javno podržali studentske prosvjede i kritizirali simbiozu Crkve i autoritarne vlasti.

Srpski intelektualci u tome vide jasan obrazac: Porfirije brutalno kažnjava i ušutkuje mlade, obrazovane teologe koji pozivaju na etiku i kršćanski moral u politici. S druge strane, s najvišim crkvenim počastima ispraća čovjeka odgovornog za genocid. Taj kontrast unutar same Srbije biva prepoznat kao moralni bankrot crkvenog vrha.

Očito, moć mijenja ljude, a struktura SPC-a i srpske države guta pojedince. Porfirije je odabrao liniju manjeg otpora. Odabrao je biti patrijarh predsjednika države i radikalnih episkopa, a ne patrijarh evanđelja. Iskazivanjem “duboke zahvalnosti” Mladiću, on je trajno poništio sve ono što je u Zagrebu godinama gradio.

Problem je fundamentalno etički i nikakav politički pragmatizam, očuvanje crkvenog jedinstva ili pritisak vlasti ne mogu ponuditi moralno opravdanje za riječi izgovorene nad odrom osuđenoga ratnog zločinca. Srž kršćanske, ali i univerzalne ljudske etike jest: kompromis s radikalnim zlom nikada nije nužnost, već svjestan izbor.

***

Kada osoba koja je slovila za mostograditelja i čovjeka dijaloga povuče ovakav potez, ne ruši se samo njezin osobni kredibilitet, već se duboko potkopava i sama ideja da je iskren dijalog na ovim prostorima uopće moguć.

Patrijarhu Porfiriju je ovime trajno uskraćeno povjerenje onih društvenih krugova koji su u njemu nekada vidjeli nadu za istinsko pomirenje. On je izabrao biti lider jedne homogene, nacionalno zbijene skupine, ali je time izgubio status univerzalnog amoralnog autoriteta s kojim se može graditi zajednička budućnost.

Ovaj etički slom ostavlja duboku prazninu u međureligijskim i međuljudskim odnosima u regiji, ostavljajući dojam da su institucije, nažalost, ponovno zakazale tamo gdje su bile najpotrebnije.