Mi smo splavovi odjeveni u oluju
(Siamo zattere vestite di tempesta)

Polako teče rijeka sjećanja,
pauk plete iznenadne mreže,
a boje su isprekidani bljeskovi
finog, izvezenog pamćenja.
Stabla i lišće traže sklonište
u mekim naborima slomljenih nada,
dok još tinja ranjena ženstvenost
nad ugašenom žeravicom, ugušenim iskrama.
Treperi pepeo dana bez soka života,
koža prati nit koja nikamo ne vodi,
u toplom tijelu nestale duše,
među poderanim, izblijedjelim slovima.
Ostat će samo krhotine riječi –
mi smo stanice izgubljene u ponoru,
gnjevne iza snopova iluzije,
šareni valovi čistoga zraka,
nježni, nošeni vjetrom zaborava.
Ovo tkanje od vela i prozirnosti
postat će čvrsto drvo posred mora:
mi smo splavovi odjeveni u oluju,
ali oči nam sjaje mirom.

Na ovom nebu bez zvijezda, crnom poput tinte
(In questo cielo d’inchiostro senza stelle – noćnim stvorenjima, leptirima bez svjetla)

Na ovim cestama prožetim tugom,
među drvoredima i rupama bez povijesti,
proživljavam svaki dan posljednju bitku
nad betonom koji svija gležnjeve
i guši nadu u budućnost.
Tišina leti, oblači se u noć,
u gustom mraku neba bez mjeseca
odjekuju koraci, teški i uporni.
S upaljenim farovima lažnog svjetla
jure automobili ravnodušnih pogleda –
no ja svojim očima već hodam cestom,
dok se u meni ponovno budi mlada žena,
izmišljena bajka o lažnoj slobodi.
Ove noći ožive duhovi
kao u dvorcima izgubljenih duša:
vjerni su, tihi suputnici
u hodniku bez izlaza.
Jutros je ostavljeno bijelo pismo sudbine,
uspravljeno na mramoru prozorske daske –
nisam razumjela, sad znam.
Bila je zagonetka, rebus, misterij
koji mi sada izmiče među listovima puta.
Bila je oštrica, dug koji se mora platiti
kao porez, kao novčić, kao brod:
u ovom plavetnilu nalik nebu bez zvijezda
leptir još uvijek odslužuje kaznu.


Nema više krika koji zaustavlja šumu
(Non più grido che sospenda la foresta – za sve žene žrtve nasilja)

Krik koji zaustavlja šumu bježi
u zraku koji je izgubio glas,
lišće više ne pripovijeda o šumi,
ljubavi više ne pišu povijest.
Vjetar puše u buci misli,
kiša plače, suze padaju s grana,
dok njezina pogažena koža leži
u zaglušujućoj tišini, na kostima.
Okrutna je struja sjećanja,
poput rijeke prokletih na Stiksu,
poput duše u muci čekanja
prijelaza s Haronom na drugu obalu.
Možda će obalom još trčati
beskonačne čestice njezinih očiju,
ili će kosa, nalik čavlima na zidu,
gledati nepomična tijela u mraku.
Danas je pobijedio samo okrutni mučitelj,
ali sutra će njezine slobode progovoriti
kroz praznine riječi bez smisla,
a prozirne veze u tami
crtat će nepomične krugove na nebu.
Ona, poražena na hladnom i nijemom tlu,
ona, ispružena na već naslikanim platnima,
sanja da postane poput Ariela,
slatkog duha ljudskog iščeznuća:
nema više krika koji zaustavlja šumu.

U noći, prosutoj poput tinte
(Dentro una notte a schizzi come inchiostro)

Među rukama, šapati čistoga zraka
pod kožom odjevenom u bjelinu,
prazne ceste u kutovima ničega,
odjeci slavlja i bezimenog pira.
Sama, na rubu sivih pločnika,
brojim zvijezde i ožiljke na tijelu.
Gotovo je – žig je utisnut do dna,
mrlja plava ili crna poput smole,
kao noć i dah sjećanja
što izmiču između nejasnih slika.
Miriše na grubo posjedovanje kostiju,
surov stisak na vratu, trganje
u nemoćnim, beživotnim rukama,
razmazana maskara pod očima.
Ali dala sam ime svojoj sudbini,
tamo, među beskrajnim stepama
i pustinjama mira,
otvorenim dlanovima što dišu svjetlost
i nedosanjanim mislima među kapima,
kapljicama riječi poput rose u zoru.
Među mojim rukama šapati sklada,
dok moje tijelo gori i viče
unutar noći prosute poput tinte.


Što ostaje među pukotinama
(Cosa rimane tra gli squarci)

Ima trenutaka kad je koža na kostima
nategnuta preko škripe duše,
u danima uvijek istim i ugašenim,
bljeskovi misli posrću
na rubu tamnih, raspršenih praznina,
iznad tmurnih ponora velike visine.
Pa ipak, još si tu, među pukotinama,
u stalnim, natopljenim međuprostorima,
dok snažno reži mlaz nasilja
koji izravno para ranjene ruke.
Ostaješ beživotan, posrćeš uzalud
na rubu užarenih ponora,
mjeriš trenutke isprekidane svjetlosti
dok noć daruje svoje duhove.
Što danas ostaje među pukotinama
strepnje, širom otvorene nad prazninom,
što nam ostavljaju dani bez vremena
koji brazdaju kožu do beskonačnosti:
samo bore što oblikuju jedno lice
i dvije tamne oči koje čekaju večer.

Priredio i prepjevao s talijanskog Aleksa Đukanović

Lucia Lo BiancoRođena je u Palermu 27. 5.1965., gradu u kojem je završila školovanje i studij modernih stranih jezika i književnosti sa specijalizacijom za engleski jezik. Od 1993. predaje engleski jezik i književnost u gimnaziji, a od 2002. do 2007. drži i katedru za engleski jezik i prevođenje na Sveučilištu u Palermu. Godine 2009. stječe na Leeds Metropolitan University master (Master of Arts) iz profesionalnog usavršavanja u području nastave jezika. Godine 2020. postaje suosnivačica WikiPoesia, akademkinja Convivia i akademkinja Sicilije. Prava inspiracija Lucije Lo Bianco jesu ljudski odnosi, svakodnevna posvećenost njegovanju susreta, vrijednost malih stvari, trčanje, obiteljski odnosi, teškoće života, vrijeme i putovanje kao metafora i simbol postojanja.Njezino je pisanje posljednjih godina poprimilo izraženiju društvenu notu, baveći se temama poput imigracije i nasilja nad ženama. Također piše o ratu i njegovim posljedicama, a mnogi njezini tekstovi nagrađeni su i smatraju se snažnom metaforom o ratu. Dana 9. studenoga 2021. dobila je “Nastrino di Merito” (Vrpcu zasluga) zbog osvajanja prvog mjesta na ljestvici WikiPoesia. Dana 27. svibnja 2023. u Imoli (pokrajina Bologna) dobila je svoju prvu Nagradu za životno djelo.Dana 9. studenoga 2021. dobiva “Nastrino di Merito” (Vrpcu zasluga) zbog osvajanja prvog mjesta na ljestvici WikiPoesia.Objavila je sedam zbirki poezije, nekoliko antologija, jednu zbirku priča i jedan roman:● “Le Ali ai Piedi” (2013.)● “Un lungo viaggio”, u zbirci: Parole in Fuga – Poeti del Nuovo millennio a Confronto (2014.)● “Il Faro” (2015.)● “Il Silenzio del Tempo” (2017.)● “Sono una Barca” (2021.), Carta e penna ed., Torino● “Come una Libellula” (2021.), Montedit Ed., Melegnano (MI)● “E plana stanca sulla riva” (2022.), Helicon, Arezzo● “Sono Occhi Scomparsi dentro il buio” (2023.), Kanaga Ed., Arcore (MI)● “Canto della terra” (2024.), Daimon Ed., L’Aquila● “Le donne lo dicono” (2021.), Swanbook Ed.● “Dove gli angeli camminano di notte” (2022.), Swanbook Ed.● “Stelle ribelli” (2024.), VJ Ed., MilanoPrimila je više od 400 književnih nagrada.