U razmaku od dvadesetak godina u dva sam se navrata utapao pa bi čovjek mogao reći da ni tu lekciju nisam naučio isprve.

No, nemojte prestrogo suditi, te su situacije bile potpuno različite i jednako nepredvidive. Iskustvo prve nije moglo utjecati na ishod druge i to si, na neki način, uzimam kao olakotnu okolnost.

Međutim, sad kad bolje promislim ipak među njima postoji dodirna točka, a to je jedna moja, nimalo dobra, karakterna osobina.

Ispričat ću vam, pa prosudite sami:

U našoj ranoj mladosti, mi pubertetlije, mularija, držali smo se uvijek zajedno i svugdje išli skupa.

U to vrijeme, bez mobitela i kompjutora, bili smo prisiljeni surfati po realnosti i sami si kreirati svoja zadovoljstva.

Tako smo odlazili i na kupanje u jednu veliku uvalu gdje se ljudi danas više ne kupaju, sad je tamo ribogojilište.

Pala je ideja da preplivamo na drugu stranu koja, izdaleka gledano, nije bila toliko privlačna kao ova naša, ali idemo vidjeti što ćemo tamo naći.

U društvu nas desetak bio je i moj prijatelj Milan, a u tom su uzrastu prijateljstvo i rivalstvo često bliski pojmovi.

Kad smo bili negdje na sredini vale u jednom je trenutku Milan duboko udahnuo, zaronio i jedno ga vrijeme nije

bilo. Prvo se na površini pojavila njegova ispružena ruka, u njoj je držao omanji kamen a zatim je izronio i njegov široki osmijeh.

Znao sam da ne roni bolje od mene, te nisam mogao dopustiti da mi tu pred svima otme primat.

O, sujeto moja, kako si me rano oblikovala.

Zaronio sam potom i ja, pokretima žapca uputio se prema dnu, ali ga nisam vidio, pripisivao sam to pomalo mutnoj vodi.

No, ako može on mogu i ja, mislio sam, i nastavio se kretati u dubinu. Nisam na vrijeme shvatio da neću uspjeti. Kada sam nakon toga ostao bez zraka okrenuo sam se i počeo izranjati. Pogledom u vis ugledao sam noge svojih prijatelja, bile su prilično sitne, a mliječna svijetlost dana iznad mene izgledala je dosta prigušeno.

Između nas je bilo sedam-osam metara vode.

Tada sam se uplašio da neću stići do vrha.

Samog se izranjanja ne sjećam, onog što je slijedilo, jedva.

Prijatelji su me prihvatili, na površini polegli leđno i držali mi glavu iznad vode. Bio sam potpuno iznemogao, nestala mi je sva snaga i bez njih bih bio izgubljen. Uputili su se sa mnom prema obali, ipak onoj našoj, činila se još uvijek bližom. Vani su me ispumpavali iako sam bio pri svijesti i dizali mi noge u vis da izbacim svu vodu, srećom nisam previše popio.

Dan je i dalje bio lijep, a njihova zabrinuta lica činila su ga još ljepšim.

Bože moj, koliko nam je dragocjeno zajedništvo.

Kasnije je Milan priznao da je kamen donio sa sobom, bio mu je skriven u gaćama, samo se htio praviti važan.

To mu nisam zamjerio jer smo nas dvojica u tome bili jednaki.

Mularija!

Puno godina kasnije otišli smo, moja djevojka i ja, kampirati na istočnu obalu Istre, tada još divlju i neotkrivenu.

Predio se nalazi između Šišana i Ušićevih Dvori, a stanovnici tih sela ga zovu Svetica.

Naši prijatelji, par koji je vidio svijeta, njegovu ljepotu nisu mogli dovoljno nahvaliti, pa nas je njihova priča i ponukala da se uputimo tamo. Zamišljali smo to kao svojevrsni predujam medenog mjeseca i sretni krenuli u robinzonski život.

Naš nas je zeleni fićo vozio po sve lošijoj cesti, zatim skoro kozjom stazom i zaustavili smo ga tamo gdje više ne bi mogla proći ni karijola.

Pogled na more je zaista bio veličanstven.

Šator, kojeg smo kupili od nekih Čeha, razapeli smo na uzvisini među stablima kako bi bio zaštićen od vjetra, a to nas je mjesto naprosto i zvalo.

Namučio sam se tegleći karnistre s vodom uzbrdo. Sjećam se da sam se pomalo ljutio na curu što je sa sobom ponijela i neke knjige, po mom mišljenju samo suvišan teret.

Pustolovina je započela dobro i prvi su dani čak premašili naša očekivanja.

Noći su također imale svoje čari, osim što smo jednu od njih proveli budni slušajući kako izvana dopiru neki čudni zvuci, snažno frktanje i puhanje. Od onog što smo mislili da je divlja svinja ujutro se uspostavilo kako je u pitanju jež. Bez imalo straha promatrao nas je dugo i radoznalo, nije se čak ni sklupčao, samo se nakon nekog vremena, kad smo mu dosadili, nehajno uputio u grmlje.

Unatoč našoj predodžbi i život u divljini može stvoriti rutinu.

Dan se primicao kraju i ja sam, kao i svakog kasnog popodneva, krenuo na još jedno plivanje. Vjetar se pojačao, malo podigao valove, ništa značajno ni zabrinjavajuće.

Da, sad znam da sam trebao bolje promisliti, ali moja arogancija tipa ki će mi ča i ča će mi ki tada je još uvijek bila moj vjerni savjetnik i često me požurivala nekamo najebati.

Skočio sam i zaplivao.

Voda je bila ugodna, ni hladna ni topla. Uživao sam, potpuno se opustio i doveo se do stanja sličnog meditaciji. Za to vrijeme su se valovi postepeno povećavali, ali kad si u vodi to ne primjećuješ.

Valovi koje stvara jugo ravnomjerni su i sasvim ugodni.

Podižu te i spuštaju veselo kao na ringišpilu . Na trenutak ti je toliko dobro da pomisliš kako si kao stvoren biti baš ovdje i baš sada. Oni te tako nježno ljuljaju i uljuljkuju da

ne osjećaš da ti oduzimaju snagu i odnose te izvan uvale na pučinu.

I onda pogledaš prema kraju i odjednom te uhvati panika.

Panika čovjeka uvijek natjera na grešku. Počeo sam dugim zamasima plivati prema obali, ali sam odabrao pogrešnu, onu bližu. Nisam uočio da je previsoka i strma kao odsječena nožem. Kad sam joj se konačno približio nisam se imao za što uhvatiti i već me je sljedeći val tresnuo o stijenu i ošamutio. Očajnički sam plivao uzduž tražeći mjesto pogodno za izlazak, a more me je za to vrijeme lupalo o obalu i polako dovršavalo. Odjednom me ubacilo u jedan široki procijep koji se nastavljalo kamenim bazenom u obliku lijevka. Bio je dubok i velik kao soba.

Tu me more počelo okretati velikom brzinom upravo kao centrifuga veš-mašine. U toj sam se rotaciji, potpuno nemoćan pokušao uhvatiti za rub tog lijevka, u jednom sam trenutku i uspio, skoro izašao iz njega, ali me idući val vratio natrag unutra.

Više nisam ni vidio vodu, svud oko mene bila je samo bijela pjena i u njoj sam se, a činilo se uzaludnim, borio za svoj spas.

I tada su mi se nebesa smilovala, pa i danas vjerujem da je jedan od sljedećih valova, jači od ostalih, onaj koji me pogurao i prebacio preko ruba, bio Božji.

Van tog bazena napipao sam u pjeni izbočinu stijene, oblu poput stupa. Obuhvatio sam je, isprepleo prste i čvrsto je zagrlio, upravo onako kako se grli život.

Tad se val koji me spasio počeo povlačiti, to je beskrajno dugo trajalo, a povlačeći se, kotrljao je preko mene sav

onaj šljunak kojeg je zahvatio visoko iznad. To je stvaralo sipki zvuk što me kasnije dugo proganjao u noćnim morama.

Nakon toga sam krenuo dalje uzbrdo, pa još malo, pa još malo. Na kraju sam se, potpuno iscrpljen stropoštao na sigurnoj udaljenosti od mora i tu, tko zna koliko, ostao ležati.

Kada sam skupio snagu uputio sam se gore prema šatoru. Iz njega je, mada se još nije smračilo, dopirala svjetlost koja mi je tada izgledala poput betlehemske.

Ranije sam djevojci (današnjoj ženi) znao spočitavati što uludo troši baterije na takvu glupost kao što je čitanje.

Kad sam se pojavio na ulazu šatora onako unezvjeren, izubijan i krvav iz ruku joj je ispala knjiga, smeđi Fromm, sjećam se. Koliko samo nevažnih detalja čovjek upamti u takvim trenucima.

Ona nije ni slutila što se događa, nije mogla vjerovati da sam po takvom vremenu ušao u more, mislila je kako s uzvisine, tu blizu šatora, promatram scenu.

Bacio sam se na ležaj, dugo me trljala ručnicima, kasnije legla preko mene da bi mi energijom svoga tijela vratila snagu.

Tako smo i zaspali.

Kroz noć je urlao zaglušujući huk vjetra, a dolje duboko ispod nas i dalje je grmio vodeni pakao.

Jutro je svanulo (a sinoć sam mislio da meni neće), neobično lijepo i sunčano.

More se dosta smirilo i samo su polomljeno granje i veliki nanosi šljunka pokazivali što se dogodilo.

Pričajući, silazili smo da joj pokažem to strašno mjesto. Došli smo do obale i vidjeli da je u kamenom lijevku u vodi mrtva krava. Dugo smo s nevjericom zurili u nju. Cura mi se jako rastužila kad sam joj rekao da ćemo morati otići jer će se ubrzo početi širiti nesnosan vonj. Kasnije smo u Puli to prijavili veterinarskoj stanici. Tamo smo saznali da je one noći u Bršici, obližnjoj luci za utovar stoke, oluja pobacala s broda nekoliko goveda. Jedno od tijela, navođeno strujom i konfiguracijom obale završilo je u našem kamenom bazenu.

Krava se za tih par dana koliko smo još ostali ne kupajući se, napuhala i plutala na površini poput kakvog grotesknog luft-madraca.

Još smo je nekoliko puta išli vidjeti.

Narančasto-bijela simentalka, sad već okrugla kao balon gledala nas je svojim ukočenim bjeloočnicama.

Bila je ja, a ja sam bio netko drugi.