POČETAK, KRAJ

I.

Kako bi se lako nosio život
koji se pretežno sanja, na zemlju stižući
i bez hodanja, ostavlja je ponovo.
Ne bismo se morali braniti, bili bismo
ono što spava izgubljeno u nama.

II.

Ljepota je star i umoran pogled
koji ne ostavlja mjesta nagađanju, kako je
teško trpjeti zatočeništvo u koži
otkako nas je hodanje nemilosno otkupilo
od jednostavnosti i uvijek smo
u zagrljaju onaj drugi i ja.

III.

U nostalgiji si kralj prošlih vremena
tlapeći kako je bio netko tko te na rukama
nosio kao pijanac kroz mrtve pijane
čeznući pritom za onom pradavnošću
u kojoj je i sam nekoć opijen zalegao.

Prepjev: Božica Jelušić