žU Slobodnoj Dalmaciji je 4. listopada objavljena kolumna Ivice Šole pod naslovom “Evo zašto mislim da je novi Zafranovićev film povijesni falsifikat”. Film “Zlatni rez – djeca s Kozare” nisam gledala, pa o njemu ne mogu suditi.

Ali mogu reagirati na povijesne neistine iznesene u tekstu, osobito na one koje se odnose na Bitku na Kozari, sudbinu kozaračke djece i ulogu Diane Budisavljević i drugih ljudi koji su ih nastojali spasiti.

Uz Kozaru, šumoviti predio Bosne i Hercegovine, vezuje se jedna od najpotresnijih epizoda Drugoga svjetskog rata. Bitka na Kozari postala je simbol partizanskog otpora, ali i stradanja civilnog stanovništva. Tijekom vojnih operacija i nakon njih velik dio srpskog civilnog stanovništva povukao se u zbjeg u strahu za vlastiti život, a nakon već počinjenih zločina. Stanovništvo je nakon završetka ratnih operacija odvedeno u sabirne logore, na prisilni rad u Treći Reich ili prisilno preseljeno u druge krajeve.

Bitka na Kozari odvijala se od kraja lipnja do sredine srpnja 1942. godine. Dana 3. srpnja partizanske snage Drugoga krajiškog odreda uspjele su probiti obruč i iz njega izvesti dio boraca i civila, a glavnina snaga ostala je opkoljena. Nakon ponovnog zatvaranja obruča slijedile su akcije sustavnog “čišćenja” Kozare i Potkozarja, koje su trajale do 18. srpnja. Posljedice su bile katastrofalne.

Njemački policijski ataše Hans Helm u izvještaju od 23. srpnja 1942. bilježi oko 3500 poginulih na strani partizana i oko 9000 zarobljenih muškaraca te 23.000 žena i djece. Dio muškaraca odveden je u logor u Zemunu, dio na prisilni rad u Treći Reich, dok su žene i djeca raspoređivani po sabirnim logorima i selima Slavonije i Srijema.

U sabirnim logorima, među kojima su bili Cerovljani, Jasenovac, Mlaka, Jablanac, Stara Gradiška i Novska, ljudi su živjeli u krajnje teškim uvjetima. Posebno je potresno svjedočanstvo Diane Budisavljević o logoru u Jablancu. Žene i djeca ondje su tjednima boravili pod vedrim nebom, bez odgovarajuće hrane i lijekova. Mala djeca i starci nisu mogli podnijeti glad, vlagu i vrućinu, i ljudi su svakodnevno umirali.

Ove činjenice važne su i zbog tvrdnje autora da su partizani, nakon Bitke na Kozari, “zbrinjavali” djecu. Kronologija to jednostavno ne potvrđuje. Bitka je završila 18. srpnja, dok je prvi transport djece iz ustaških sabirnih logora Mlaka i Jablanac u Sisak stigao 3. kolovoza. Djeca su tada već dva tjedna bila u sustavu logora pod nadzorom vlasti NDH.

Upravo je pitanje spašavanja te djece jedno od ključnih mjesta u kojem se u javnosti često miješaju različite činjenice. Tvrdnja da su akciju spašavanja pokrenule vlasti NDH i Ante Pavelić osobno zahtijeva vrlo jednostavno pitanje: od koga su djecu spašavali? Djeca su prethodno bila nasilno odvojena od roditelja i dovedena u logore koje je organizirala i nadzirala upravo vlast NDH. Ne možemo zato govoriti o humanom spašavanju djece od strane sustava koji ih je prethodno zatočio i izložio nehumanim uvjetima života.

U tom je trenutku presudnu ulogu imala Diana Budisavljević. Austrijanka rođena Obexer, supruga zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, pokrenula je u Zagrebu građansku humanitarnu akciju za pomoć srpskim ženama i djeci zatočenima u ustaškim logorima. Akcija je u početku bila zamišljena kao pomoć u hrani i odjeći, ali je ubrzo prerasla u jednu od najvećih humanitarnih akcija na području NDH.

Diana Budisavljević je, uz pomoć suradnika i zahvaljujući dozvolama za preuzimanje djece, više puta otišla u logore s predstavnicima Ministarstva udružbe i dobrovoljnim sestrama Crvenog križa. Prva tri transporta djece iz Stare Gradiške, 11., 13. i 30. srpnja 1942., prevezena su preko Zagreba u prihvatilište u Jastrebarskom i obuhvatila su oko 2200 djece. U transportima iz Mlake, Jablanca i Košutarice preuzeto je ukupno 2956 djece, od kojih je oko 2000 završilo u Sisku. Još 650 djece iz Stare Gradiške i 72 djece iz Prijedora dovedeno je u Sisak, pa broj djece koju možemo nazivati “kozaračkom” iznosi oko 2722.

To je važno naglasiti jer se često navodi podatak o 6500 kozaračke djece u Sisku. U logoru je od 3. kolovoza do 15. listopada 1942. bilo ukupno 6954 djece, ali ona nisu sva bila s Kozare. U Sisak su dovođena i djeca iz drugih krajeva Banije, Korduna, Moslavine i Slavonije. Riječ je o širem sustavu koji je obuhvaćao ustaški sabirni logor i dječje prihvatilište Ministarstva udružbe. U Sisku je tijekom 1942. umrlo 1152 djece – otprilike svako šesto dijete koje je ondje bilo dopremljeno. Taj broj sam po sebi najbolje govori koliko je neprihvatljivo prihvatilište nazivati humanitarnom akcijom vlasti NDH.

U tekstu se navode i tvrdnje o Narcisi Lengel-Krizman. Ona nije bila židovskog podrijetla. Kao povjesničarka bavila se stradanjem Židova i Roma u NDH i surađivala sa Židovskom općinom Zagreb, što je vjerojatno jedan od razloga što ju autor naziva Židovkom. Važnije je, međutim, nešto drugo: koliko se tijekom vremena mijenjala njezina interpretacija spašavanja srpske djece iz ustaških logora.

U rukopisu knjige “Spašavanje djece”, dovršenom krajem devedesetih, koji se ne skriva u Spomen-području Jasenovac jer ga nemaju, i to je neosporna činjenica, Lengel-Krizman kritički se osvrnula na svoje ranije radove i priznala da je prije prenaglašavala ulogu Komunističke partije, a zanemarivala rad Caritasa, Hrvatskog Crvenog križa i različitih društvenih skupina koje su sudjelovale u spašavanju srpske djece. To je važna spoznaja: povijest spašavanja djece nije priča o jednoj političkoj organizaciji, nego o ljudima različitih uvjerenja koji su, u krajnje teškim okolnostima, pomagali djeci.

Među njima je bio i Kamilo Bresler. Bio je pedagog, psiholog, socijalni radnik i zdravstveni prosvjetitelj, humanist i antifašist. Nije bio član ustaškog pokreta ni Komunističke partije. I nije bio, kako navodi autor, “državni tajnik” nijednog ministarstva, ni “glavni operativac po Pavelićevu nalogu”.

Uoči početka Drugoga svjetskog rata radio je u Odjelu za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Nakon osnivanja NDH imenovan je odsječnim savjetnikom u Ministarstvu zdravstva NDH, a preustrojstvom Ministarstva zdravstva i Ministarstva udružbe u listopadu 1942. imenovan je nadstojnikom Odsjeka brige za obitelji i djecu Glavnog ravnateljstva za udružbu i društvenu skrb, koje je djelovalo u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. U srpnju 1942. Ante Pavelić imenovao ga je odbornikom Središnjeg upravnog odbora Hrvatskog Crvenog križa.

Breslerova uloga u spašavanju djece bila je značajna, ali upravo njegov slučaj pokazuje koliko su stvarne životne okolnosti bile složenije od kasnijih političkih interpretacija. U travnju 1943. razriješen je dužnosti nadstojnika Odsjeka brige za obitelji i djecu, vrlo vjerojatno zbog pretjerane skrbi za srpsku djecu dovedenu iz logora. Početkom 1944. vraćen je na posao.

Nekoliko dana nakon oslobođenja Zagreba, 12. svibnja 1945., počela je primopredaja svih odjela i odsjeka bivšeg Ministarstva udružbe Ministarstvu socijalne politike Narodne Republike Hrvatske. Bresler je dobio posao u Odjelu socijalne zaštite i skrbi kao činovnik, a poslije i funkciju višeg referenta u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Vlade Narodne Republike Hrvatske.

Povijest Kozare i kozaračke djece ne može se svesti na pitanje tko danas ima pravo na “vlasništvo” nad njihovim sjećanjem. Još je manje možemo pretvoriti u sredstvo za dokazivanje unaprijed postavljenih političkih teza. Povijesne činjenice često su složenije, neugodnije i ljudskije od jednostavnih podjela na heroje i krivce.

Ali složenost ne znači da su sve interpretacije jednako utemeljene. Postoji razlika između kritičkog preispitivanja povijesti i njezina prekrajanja. Kozara je bila vojni poraz partizana, ali i velika tragedija civilnog stanovništva. Djeca nisu bila spašavana od partizana, nego iz sustava logora u koji su ih dovele vlasti NDH. Diana Budisavljević nije djelovala sama, niti su svi njezini suradnici pripadali istoj političkoj opciji. Upravo je ta raznolikost ljudi koji su pomagali djeci jedna od najvažnijih poruka koju iz ove povijesti možemo izvući.

Danas, kada se o Drugom svjetskom ratu ponovno vode žestoke javne rasprave, možda nam je više nego ikad potreban oprez prema velikim riječima i malim, provjerljivim činjenicama. Iza svake brojke stoje ljudi – majke koje su izgubile djecu, djeca koja su izgubila roditelje i oni koji su, u vremenu kada je bilo najlakše okrenuti glavu, odlučili pomoći. Njihove priče ne trebaju nam da bismo stvarali nove mitove, nego da bismo razumjeli koliko je opasno kada država progon i nasilje pretvori u politiku, ali i koliko je čovjekova odluka da pomogne drugome važna upravo onda kada se čini da je sve izgubljeno,

Nataša Mataušić, Jutarnji list, 10. listopada 2026.