Utvare hodaju po sobama od jutra, od prvog otvaranja i treptaja oka.

Nadižu stvari, listaju knjige, zaviruju u lonce, gužvaju posteljinu,

škakljaju otkriven taban. Posliznu se na rasutu kremu i padnu nauzak. Kikoću se. Promijene kanal na radiju s dosadnom glazbom.

Nekad ti pomognu iščupati sijedu dlaku iz obrve, ali općenito,

ne miješaju se u tvoju privatnost i nikako ne žele biti uslužne.

Jako se ljute što ih ne puštaš otići. Čemu ta naporna zapitkivanja:

“Gdje si sada i s kim si? “.

“Muči li te glad, nije li ti hladno?”.

“Čuvaš li moju sliku, potkošulju pd jastukom?”

“Jesam li dobro očistila naš unutrašnji prozor?”.

“Ljutiš li se još uvijek što te besmisleno obožavam?”.

“Hoće li sitniš spremljen za Harona biti dovoljan?”.

“Misliš li da sam hrabra dovoljno, što te ne uznemirujem pozivima?”.

Utvare ne razumiju kako netko s tvojom kvotom pameti može biti

toliko ograničen, da ne prihvaća: “Ne mogu. Neću. Odlazim”.

Utvare su se uhvatile na ljepilo za miša. Cvile u smočnici, mrze te,

njihov si Mengele, ne mogu ni tvoje ime izustiti bez odbojnosti i očaja.

Sada se molite kiši. Ti s ove strane prozora u provincijskom gradu,

one is neshvatljive daljine o kojoj mrmljaš: “Sve je to tako daleko,

tako daleko zauvijek…”.

Podjednako se nadate da će kiša, moćna svemirska gumica, izbrisati te stvari i da ćete se sutra probuditi u istini;

Kao potpuni stranci, koji se nikada nisu sreli ni postojali , nigdje osim tvoje očajne čežnje i njegovane zablude, nalik neoljuštenom zrnu u prosenoj kaši, koje uporno loviš i puštaš pasti u otvor slivnika svih ovih predugih godina.

Flora Green