Piše: Snježana Banović, Lice ulice, Beograd

Preminuo je Slobodan Šnajder, jedan od globalno najvažnijih ovdašnjih pisaca. Njegove drame su se decenijama postavljale širom evropskih pozorišta – mnogi ga nazivaju najvažnijim hrvatskim dramskim piscem posle Krleže – a u poslednjih dvadesetak godina, i njegovi romani su bili među najprevođenijima i najčitanijima u istoj toj Evropi. Na ovim našim prostorima, Šnajder će ostati upamćen i kao jedan od najhrabrijih intelektualaca – kao jedan od retkih koji nije prezao od javnog protivljenja dominantnim isključivostima, čak i kada je (a uvek jeste) zbog toga plaćao visoku cenu. Uz dozvolu autorke, prenosimo tekst koji je o Šnajderu, i kao o velikom piscu i kao o svom prijatelju, napisala pozorišna rediteljka, književnica i fakultetska profesorka Snježana Banović.

Davnih godina, prije gotovo četvrt stoljeća, jako sam naljutila Slobodana Šnajdera. Kao ravnateljica Drame HNK izjavila sam nešto nespretno za neki tiražni medij, on mi je vratio, ali žestoko – kolumnom. Protezala se na cijeloj stranici subotnjeg izdanja u to doba tiražnog Novog lista. Naslov je bio strašan, u stilu Hrvatsko kazališna laž!. Odnosilo se to na Georgija Para, intendanta i mene, njegovu ravnateljicu Drame HNK.

Nazvala sam ljutitog autora odmah, a što drugo?

– Hoćemo na janjetinu?, pitam nakon smušene isprike.

– Nije moj repertoar, ali može, odgovori hladno.

– Nije red da se ne podnosimo, mi istomišljenici u puno stvari – podgrijavam konverzaciju, našu prvu.

– Dobro, ajmo se probati podnijeti. S intendantom ću se međutim i dalje ne podnositi, završi razgovor bez pozdrava, tresnuvši slušalicom.

Ne vjerujući da mi strogi, po mnogima prgavi polemičar kojeg zovu Šac daje još jednu šansu, zahvalim u prazno, a za pomirbenim ručkom prvi put čujem rečenicu koja će pratiti mnoge naše razgovore:

– Ježi ga, svi smo orobljeni. Podnošenjem ćemo možda lakše preživjeti.

MEĐUSOBNO NAJTOLERANTNIJI STVOROVl

I jesmo, proživjeli smo i preživjeli do nekidan svašta. Uskoro smo nadrasli fazu „podnošenja”, zaboravivši zauvijek zašto se ono nismo podnosili. A povezanost se odvijala kroz rasprave, kazališne i knjiške uglavnom, kroz pisanje, između toga kroz stotine, tisuće razgovora. Privatnih, poslovnih, tajnih, sretnih, ali i teških do bola pa onih posve banalnih i onih dubljih, često duhovitih. Jer Šac bijaše duhovit do neba, često i na svoj račun. Razgovarali smo mailom, noću i u rana jutra, telefonom (koji nije volio, a upravo takav bio nam je zadnji razgovor iz bolnice – zvučao je kao dječak!), nastupali zajedno na promocijama, družili se na ručkovima i večerama, na rijetkim premijerama na koje se dao pozvati.

Iako je nije nikad sasvim prihvatio, jeli smo janjetinu (kod Purgera u Petrinjskoj) i dalje, tijekom prijateljstva koje je započelo svađom, a preraslo u drugarstvo ravno obiteljskoj bliskosti. Nikad se svađa nije ponovila. Nikada. Nas dvoje, eksplozivnih, uvredljivih i zlopamtila bića iz inata, bili smo međusobno najtolerantniji stvorovi na Zemlji.

Puno smo se smijali.

I tek sam kasnije saznala uzroke nepodnošenja s velikim Parom. Bila je to jedna drama, doduše prokleta. Njezin je naslov Hrvatski Faust. Izvođena na puno mjesta, nikada na svom. Na pozornici HNK. Mjestu na kojem je trebala odavno biti upisana na svjetsku kartu dramskih remek-djela. A nije nikad. E, tu nismo bili bubice, kod Fausta smo toleranciju spustili na nulu, mome „podnošenju” Para usprkos. Naravno da nismo uspjeli, ja u svom naumu da uspijem u „diplomatskoj” misiji pregovaranja, dokazivanja i nagovaranja nadležnih za Fausta, on u čekanju, baš kao mnogi njegovi likovi, na primjer ka-ve pjevač Gregor Samsa iz Enciklopedije izgubljenog vremena.

Bio je u pravu kad je tvrdio: Niš’ od toga. Ti ga možda jednom doživiš, ja nikada.

SIMBOLIČNE EGZEKUCIJE

S vladajućim hrvatskim kazališnim establišmentom nije išlo baš nikako, odbacili su ga da jednom za svagda nestane, i on i njegov opus. Nije ga voljela poslovično poslužnička struka a bome ni njoj bliska politika i vlast, ona kulturna i svaka druga. Sad mu pišu posmrtne laude, suze teku u potocima, slomljena srca po mrežama lete u jatima. Znali smo se smijati na smiješne poruke koje je od njih zgodimice dobivao. Ti jadni signali vlasti su se još i mogli podnijeti, no izdaja tzv. istomišljenika s ljevice nikako, tu mjesta za smijeh nije bilo. Sve je pamtio, s dozom gorčine. Ipak, nekim protagonistima s ljevice se vraćao, doduše nerado. Zvao je to preventivnim zaboravom, nužnim da bi uopće dalje mogao živjeti. No, nije ih bilo puno, tih istomišljenika. Gubio je sve više snagu u čekanjima.

Ružni nasrtaji i simbolične egzekucije počele su naime odmah početkom devedesetih, postao je preko noći neprijatelj naroda čije su drame, prethodno igrane diljem bivše države odjednom postale nepoželjne. Morao je u prinudnu emigraciju u Njemačku, s njim i one. Uspješno, dakako. Tek krajem desetljeća zvali su ga sramežljivo u Rijeku, pristao je biti ponosno-provincijski intendant. No, zbog kolumne u Novom listu (mnoge je poslije ukoričio u blistavo izdanje nazvano Umrijeti pod zvijezdom) je „pao” i prije završetka natječaja. Napisao je naime u jednoj, naslovljenoj Ples mrtvaca, nešto o Tuđmanu i odnosu naše Crkve prema NDH, a u kojoj se ime Stepinčevo pojavljuje uzgred. No, dovoljno da intendantura – koju je u to doba potvrđivao sam ministar, iz redova HDZ-a dabome – nije više dolazila u obzir.

Poslije je, u stilu svog književnog oca Miroslava Krleže ustvrdio da je u Rijeci pao zbog preuzvišenog nadbiskupa, no, po meni je to ipak bilo zbog drugog poglavara, Franje Tuđmana kojeg je u istoj kolumni opisao kao „državnika koji već dugo pleše svoj danse macabre iznad hrvatske močvare koju je unesrećio na fonu jednog šireg, radikalnog sna.” Jer pisao je Šac o stvarima u kojima je sudjelovao sa, u nas slabo cijenjenom, no skupocjenom metodom vlastite kože. Tu mjesta za smijeh nije bilo nikakvoga.

PLES NA NJEGOVU LEŠU

Nakon riječkog brodoloma, staje na čelo ZKM-a u kojem repertoar napokon dobiva snažne obrise modernog teatra. No, milost svevišnjih struktura nije potrajala. Godine 2004., svemoćni Gradonačelnik, uz asistenciju svojeg kultur-tregera, kuma bez ikakve kulture, Šutira Šnajdera iz ZKM-a, jer je prekršio implicitnu omertu Bandićeva kadra: izbacio je iz prostora kazališta jednog ugostitelja čije su profitabilne djelatnosti žestoko gutale prostor i proračun kazališta. Potom je, hélas! sudskim putem čak zatražio i naplatu troškova! Gradonačelnik je reagirao u skladu sa svojim zlim naukom: promijenio je sastav Odbora za imenovanje dan prije glasanja za novi mandat. Šnajdera su tako, ostat će upisano u povijesti naše opće kazališne statistike, izbacili „njegovi”, socijaldemokrati.

Imali su svoju osobu za to mjesto, potpuno neiskusnu po pitanju kazališne prakse, ali hiper-talentiranu u predjelu I akata. Njemu se sve smučilo, ali tu nije bio kraj – zauzvrat je dobio kamion smeća u facu to jest nesuvislu priču nove uprave o dugu koji je ostavio i koji je redovito, svake godine, u medijima rastao eksponencijalno. Kao i svaka laž.

Dotad smo nas dvoje već bili na istoj strani. Na njoj zijevala je praznina. Kako jako duboka praznina može zbližiti ljude, poznata je stvar. I dalje smo se smijali iako smo se oboje u to doba oprostili od zagrebačkog teatra i okrenuli se drugim stvarima. Suprotno redu koji nalaže Svemir, Šac se sve češće pitao: A tko sam, dodavola, ja?

I da skratim priču o „plesu na njegovu lešu” (kako je sam figurativno opisao tu masovnu kulturnjačku modu oko neigranja njegovih drama), prinosim pozornosti sljedeći fakt: u rodnome gradu nikad mu nisu odigrani ovi dramski tekstovi: Hrvatski Faust, Confiteor, Gamlet, Zmijin svlak, Utjeha sjevernih mora, Ines & Denise, Kod Bijelog labuda, Kosti u kamenu (ovjenčan Držićevom nagradom), Enciklopedija izgubljenog vremena, Kako je Dunda spasila domovinu (također dobitnica Držićeve nagrade) i Svjetlucanje tame – sveukupno jedanaest naslova. Jedanaest. Nisu one deklarativno zabranjene, dašta da nisu, samo se ne igraju, prešutnim sporazumom vladajućih interesnih grupacija iskonski zaljubljenih u cenzuru. Summa summarum: od posljednje Šnajderove dramske predstave u Zagrebu prošlo je više od dva desetljeća. Na taj se podatak nikad nismo smijali, ali oni jesu.

IMPERATIV UNUTRAŠNJE POTREBE

Srećom, krenulo je s romanima: Doba mjedi u kojem je sažeo epohe, dvjesto godina europskih patnji, cijeli jedan (ne)popravljivi, raspadnuti svijet gledan kroz prizmu prošlosti u kojem se ravnopravno javljaju živi i mrtvi. Kritičari su ga mnogi opisali kao remek-djelo, preveden je na mnoge jezike, uspoređivan je s Grossmanovim Život i sudbina i Tolstojevim Rat i mir. Slične je teme, ali vezane za rodni grad Zagreb prikazao u romanu Anđeo nestajanja posvećenom zagrebačkoj ilegali u vrijeme najtežih dana naše povijesti u kojem se opisujući heroinu Anđu Berilo i njezin put opet vraća razornim moćima fašizma, devijacijama komunizma i strahotama novog nacionalizma.

Na krilima tih velikih uspjeha odlučio se na korak koji nisam razumjela. Osjetivši, kako je volio reći, imperativ unutrašnje potrebe odlučio je napisati pismo glavnokomandujućoj naše kulture. Ima tome pet-šest godina, doba je epidemije i mnogih zala u upravi HNK-a koje je radi toga tresla duboka kriza, dotad neviđena u stoljeće i pol njegova postojanja. Čekao je i čekao, ali odgovor nije stigao nikad. A netko tko je u hrvatskoj kulturi bio prisutan već više od pola stoljeća samo je molio ministricu za milost, da zbroji dva i dva i shvati zašto mu ne može biti svejedno što se zbiva s HNK-om, isto kao što mu nije moglo biti svejedno to što primitivni Gradonačelnik čini po tijelu njegova rodnog grada.

U tih pola stoljeća karijere koja je bila mnoga, za nas obične smrtnike nedostižne domete, triput je izvođen u HNK-u, prvi put davne 1978., zadnji put 2002., a nažalost, kao da se umiješalo neko kič prokletstvo tog teatra iz davnine, nije dočekao da već jednom, nakon više od 40 godina ugleda svog Hrvatskog Fausta na mjestu na kojem se ta drama i događa. Štoviše, prije 12 godina s Faustom su ga se čak ismijavali – i to baš u njemu nesuđenom riječkom kazalištu, završio je s još nekima od nas na gaćama lošeg sporednog glumca, usto su nas sve proglasili i ustašama, a zajedno smo svi nakon te glupe predstave završili u policijskoj stanici, uprava nas je prijavila tek tako. I tome smo se smijali. Da bi preživjeli.

DUBOKO UŠĆE NEKOG NOVOG POČETKA

A zakašnjeli odgovor na spomenuto pismo ministrici stigao je napokon, nakon šest godina, i to u obliku telegrama sućuti u kojem se sa samog Parnasa hrvatske kulturne vlasti objavilo da je Slobodan Šnajder, nevjerojatno, „svojim umjetničkim radom i javnim djelovanjem, velikim dijelom vezanim uz kazalište, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi… da mu je talent osebujan, rad izniman, da je iznjedrio antologijska djela koja je, osim hrvatske, prepoznala i europska čitateljska publika u prijevodima na brojne jezike i izvedbama na relevantnim inozemnim kazališnim scenama.”

Zar zaista?

A što je sa domaćim kazališnim scenama, jel’ se upitala naša resorna ministrica? Prišapnut ću joj: radi se u posljednjih 15 godina o tek dvije izvedbe: varaždinskoj 2011. kad smo postavili Enciklopediju izgubljenog vremena i o pulskoj 2012. kad smo progovorili o tome Kako je Dunda spasila domovinu. On kao autor, ja kao redateljica. I to je sve. Ministrica očito ne zna za kim žali jer ona kao i većina u hrvatskoj kulturi živi i djeluje na isti kalup: po zakonima domaćih paradoksa. I kao da ga vidim, mog dugogodišnjeg prijatelja Šaca kako se smije na ovaj „telegram” pa se smijemo zajedno kao puno puta dosad. Smijemo se, a plakali bismo.

Za to međutim hrvatska književna, a još više kazališna krčma ne haju. One, krčme, vole komemorirati naširoko, pijano. I odmah potom – zaboraviti. Kad se na tren otrijezne.

Slobodan Šnajder međutim nikad nije pristajao na ritam naših kvaszi-elitnih krčmi i krčmara. I zato ga ni sjena njihova zaborava uopće neće dotaknuti. A to može samo netko tko je cijeli život principijelno preispitivao sebe sama, tko je stalno sumnjao i tko je znao da je kraj uvijek i duboko ušće nekog novog početka, a da su i smijeh i suze osnovni materijal svake predstave i svake zbilje. Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, živjeti još manje, napisao je odavno.

(tekst je prvobitno objavljen na sajtu Telegram.hr pod naslovom „Kako smo se smijali”)

Fotografija: 2019, privatna arhiva Snježane Banović