Fotografija Ognjen Karabegović

„Zašto nema kazališta?“ – pitali su se svi oni koji su znali da u dotičnom mjestu o kojem se govori, uz rijeke, i zelene platane, stare i nove kuće; postoji jedan neobično plodan interes za sve ono ‘kulturno’. Kako bi se ‘kulturno uzdizali’ njegovi su stanovnici potezali do najbližeg grada što im nije uvijek bilo logistički zgodno pa su pohodili više izložbi, predstava, festivala negoli sami reidenti ‘tog’ grada. Tamo je bilo kazalište, loše kazalište, u koje nisu voljeli ići ali kako im je ono odista dobro bilo suviše daleko i nekada zaista nemoguće — bilo je bitnije da su u kazalištu, negoli da su u — dobrom — kazalištu. I ta ‘dobrost’ navedenog kazališta ili ‘ne’ dobrost nije bila u tome da je program bio, apriori, loš jer je isto pokrivalo i moderni teatar i klasike…već tu glumci, redatelji, odrađivali su te predstave — često ni tekst nisu znali napamet, pa bi nerijetko igrali i na matricu. Likove su donosili isuviše plošno i posvema neinteresantno, a i sama je režija bila takva da bi jedna predstava koju je čovjek gledao više puta uvijek bila ‘ista’ na sve one najlošije načine. Ljudima nije bilo jasno kako ‘dotično’ kazalište odavno nije zatvorilo svoja vrata — ali nije.

Ispijajući piće po vlastitom izboru, nakon predstava, publika je komentirala svoje dojmove; oni su bili pretežito negativni i porugni. Do njih sjedili su glumci, redatelji, čitave ekipe predstave; no kako u njih nije bilo strasti, bilo im je bitno samo da ih za svaku izvedbu plate — što i jesu. Među svim tima koji su govorili o tim predstavama, našao se jedan dječarac kojega su od malena već upamtili (i stari i mladi) po tome što dok su ostali samo govorili probleme i na njih se žalili, on ih je i pokušavao riješiti — nekada manje a nekada više, uspješno. Tako se u njemu, mnogo godina kasnije, kada je taj kafić i bio otišao u stečaj, rodila ideja da pokrene svoj teatar u mjestu — koji će dakako sve što ovaj u Gradu nema, imati. Strasti je imao, to je već bio jedan elemenat koji gradski teatar — nije imao. Valjalo je skupiti još onih koji vjeruju u njegove ideje, naći prostor, sve pravno urediti i osnovati sopstveno kazalište. Našli su neku, odavno napuštenu katnicu, organizirali se prijatelji iz djetinjstva da je omaljaju u boje neba i zemlje. Na jesen prostor je bio uređen i spreman, skromno, nesavršeno ali onako kako je umjetničkom direktoru bilo po volji — strastveno. Sjeli su se tako svi skupa za stol, i glumci (spoj profesionalnih i amaterskih) i redateljica i krenule su probe za predstavu – ZAŠTO NEMA KAZALIŠTA? A kako bi predstava takvog naziva mogla biti nešto više od pukog hira ili manirizma, onaj tko je došao da se tako zove morao je imati odgovor — ili je barem morao se jako dobro praviti, da ga ima.

Među ostalim građanima krenula je da se širi glasina o tome kako dotični mladić nije prva osoba koja je probala ono što jest, ali da je prva kojoj bi isto zapravo i moglo uspjeti. I sami su glumci rado pripovijedali o tome, bilo dok rade ili za slobodnog vremena, koliko je toga u predstavu istinito a koliko je lagano, nadodano, došiveno — da bude ono što jest. Sama je redateljica bila jako šutljiva (ili nije znala ili nije smjela govoriti) a producent (umjetnički direktor) i osoba koja je za sve bila zaslužna na svaki se spomen toga — ironijom i cinizmom od istoga udaljavala. Nije se znalo tko je autor drame. O tome se — dakle — nije govorilo jer se nije htjelo. Kako se predstava bližila svojoj premjernoj večeri, krenule su se događati čudne stvari — nestajali su rekviziti, glumci su dobivali razne oslijede, oprema se raspadala, a jednom je zamalo došlo do sagorijevanja čitave katnice u koju se smjestio ‘taj’ teatar. Da nije bilo producenta i redateljice, koji su ušli u plamen i spasili i ljude i ekspersionistički naslikane kulise, danas bi bilo drugačije.

I dok je negdje plamen bio razoran, drugdje je bio izvor topline u kaminima i vatre za svijeće na grobovima i štednjake. Plamenom su se palile svijeće na rođendanskim tortama, plamenom su se djeca učila da ako diraju vatru — opeći će se. Plamenom su se u mraku sastaji i neprijatelji i prijatelji, i ljubavnici i zaljubljeni. Ali te je večeri, jedva, ugašeno to nesretno kazalište. Drama je izgorila zajedno sa kazlištem za tu, sada smatranu, kletu predstavu. Predstava na kraju nije održana a producent je bio prisiljen odseliti – u Grad. Glumci, redateljica i ekipa su se vratili svojim svakodnevnim poslovima a plakat koji je bio zalijepljen i koji je najavljivao predstavu sve je više blijedio i parao se — što od nevremena što od, vremena.

Ta je predstava ostala dio usmene predaje, tu i tamo bi je netko spomenuo kada bi prolazili ljudi pokraj, sada zarasle i krhke katnice, koju nitko od straha da je prokleta nije ni kupio ni održavao. Tako je bilo godinama, sve dok nisu našli, sasvim slučajno i neželjeno, na jednom od tavana, dramu što je postala – senzacija. Toliko je bila rijetka i praktički je postala dio mita i legendi, jer se smatralo da je njen jedini primjerak svršio kao pepeo. Od suradnika na toj predstavi jedino je ostao živ taj producent (umjetnički direktor) koji se preselio u Grad.

Poslali su izaslanstvo po njega, staroga čovjeka, za koga su još k tome vjerovali i da je sišao s pameti te da ono što govori jest – besmisleno i nebitno. Izaslanstvo mu je predalo dramu, na što je od njih tatražio da izdaju nalog za hapšenje ljudi s popisa — svi su radili u onom Gradskom kazalištu. Kada ja on sam došao u njega svi su se nadali da će se isto popraviti, no nije. Možda ovo i je priča, ali se isto tako moguće je događa negdje, nekome, na neki način.

Ni dan danas to mjesto nema kazališta — možda ga neće imati nikada, a možda i hoće. Tek su naknadno kada su se napokon našli čitati tekst, jer dugo je stajao, shvatili da predstava sama govori o tome što su ovi iz Grada sve radili i što su sve bili spremni raditi, da mjesto ostane bez teatra, te kada je isto obznanjeno javnosti, jedan se mladić (istih godina kao taj kada je prvi puta došao na ideju da će da mijenja svijet) našao u Agramu šetati Muzejem Agramerskim i vidio je plakat koji je obilježavao otvaranje Hrvatskog narodnog zemaskog kazališta uz ružu i natpis – SLAVA UMJETNOSTI – s točkom na kraju.