1.

Istina i mnijenje

Drevni problem odnosa između istine i mnijenja, već izražen na počecima zapadnjačke filozofije u Parmenidovoj poemi, danas poprima novu aktualnost. Očito je, naime, da je jasna razlika između ta dva oblika spoznaje, koja se starima podrazumijevala, danas potpunomice izbrisana. Postoje samo mnijenja koja pretendiraju na to da budu istinita. Zato je još preče podsjetiti da se istina i mnijenja nahode na dvjema različitim razinama.

Istina – koju su Grci nazivali aletheia, što znači neskrivenost, otvorenost – tiče se bivstvovanja, odnosno iskustva da nešto jest, da nešto jest radije nego ništa. Mnijenje (koje su Grci nazivali – a i mi danas nazivamo – doxa) tiče se bivstvujućeg, spoznaje da su stvari na određen način radije nego na neki drugi. Prva je, kaže Parmenid, nepomična (atremes, koja ne podrhtava, ne-ustrašiva), kružna i izvan vremena, dočim drugo može biti ispravno ili pogrešno i stoga je promjenjivo i nesigurno.

Međutim, ključno je razumjeti odnos između ova dva oblika ljudske spoznaje. Prvi ni na koji način ne jamči ispravnost mnijenjâ, nego nam pruža mjesto s kojeg ih možemo razmatrati, na kojem se možemo upitati jesu li ona točna ili pogrešna. S druge strane, onaj tko se drži samo mnijenja, neizbježno će težiti tome da ga drži ispravnim. Dok istina otvara mogućnost kako istinitog tako i pogrešnog mnijenja, mnijenje može samo potvrđivati vlastitu istinitost. Otuda proishodi prividni paradoks prema kojemu se istina definira mogućnošću pogreške, koju mnijenje pod svaku cijenu mora isključiti.

Stoga ne iznenađuje da je kultura koja je izgubila razliku između istine i mnijenja proizvela umjetnu inteligenciju, odnosno jednu doxu koja potvrđuje vlastitu istinu lišenu mogućnosti da je iskusi. Kamo će ta doxa, koja se zatvorila za mogućnost pogreške, odvesti ljude koji vjeruju da se njome služe, pitanje je koje ne bismo trebali prestati postavljati.

2.

Dvojezičnost i mišljenje

Živimo u svome jeziku kao slijepci koji hodaju rubom ponora… jezik je trudan katastrofama i doći će dan kada će se pobuniti protiv onih koji ga govore.
G. Scholem

Svi narodi na zemlji danas vise nad ponorom svoga jezika. Neki tonu, drugi su već gotovo potopljeni i, vjerujući da rabe jezik, oni su zapravo, nesvjesno, njime rabljeni. Tako su Židovi, koji su svoj sveti jezik pretvorili u instrumentalni jezik svakodnevne upotrebe, poput utvara u podzemlju koje moraju piti krv da bi uzmogle govoriti. Dokle god je bio ograničen na odvojenu sferu kulta, on im je pružao mjesto izmješteno iz logike ekonomskih, tehničkih i političkih potreba, s kojima su se pak mjerili u jezicima koje su posuđivali od naroda među kojima su živjeli. I kršćanima je latinski dugo nudio prostor u kojemu riječ nije bila tek instrumentom informiranja i komuniciranja, u kojemu se moglo moliti, a ne razmjenjivati poruke. Dvojezičnost je mogla biti i unutar samoga jezika, kao u klasičnoj Grčkoj, gdje je Homerov jezik – jezik pjesništva – prenosio etičku baštinu koja je na neki način mogla usmjeravati ponašanje onih koji su svakodnevno zborili različitim i promjenjivim dijalektima.

Činjenica je da je naš način mišljenja više ili manje nesvjesno određen strukturom jezika u kojemu vjerujemo da ga izražavamo. U tom je smislu – kako Pasolini nije prestajao ponavljati, a kako je Dante već potpuno bio naslutio, razlikujući pučki jezik (volgare) od gramatičkog jezika koji učimo studiranjem – neki oblik dvojezičnosti (bilingvalnosti) nužan kako bi se zajamčila sloboda pojedinca pred automatizmima i prisilama koje im jednojezičnost (monolingvalnost), povijesno kristalizirana u obliku nacionalnog jezika, nameće u sve većoj mjeri. U takvom se jeziku ne može misliti jer manjka ona neizreciva distanca između stvari koju treba izraziti i samoga izraza, distanca koja jedina može zajamčiti slobodan prostor mislećem subjektu. Mišljenje je upravo taj otklon i ta unutarnja nepovezanost koja prekida nezaustavljiv tečaj jezika i njegovu pretpostavljenu samodostatnost. Ono je cezura u smislu koji taj pojam ima u metrici pjesništva: prekid koji, suspendirajući ritam jezičnih predstava, dopušta da se pojavi sam jezik.

Ono što se danas događa jest da su ljudi, potpunomice podređeni jeziku za koji vjeruju da njime gospodare, postali do te mjere nesposobni misliti da radije delegiraju mišljenje izvanjskom jezičnom stroju, takozvanoj umjetnoj inteligenciji. Ako, poput Židova prema Scholemu, svi narodi danas slijepo hodaju ponad ponora jezika i uma koje su, slikovito rečeno, prepustili samima sebi, to implicira da će se jezik iz kojeg su se povukli kao svjesni subjekti prije ili kasnije osvetiti vodeći ih u propast. Pouzdajući se u jezik koji je ujedno i instrument i gospodar, a o kojemu su izgubili svaku svijest, oni ne čuju jadikovku, ne čuju optužbu i prijetnju koju im on, vodeći ih u rasulo, ne prestaje upućivati.

(2026)

Preveo s talijanskog Mario Kopić