Nitko večeras nema osobito pravo docirati Srbiji. Nakon gotovo dvije godine studentskog otpora, represije i društvenih sukoba, Srbija je vlast promijenila na izborima, a ne na ulici. Većinska volja građana rekla je ne poretku koji se činio gotovo nedodirljivim. Čak je i Vučić, za sve u Srbiji i izvan nje iznenađujuće brzo i nedvosmisleno, priznao poraz. Teško je pritom odagnati pomisao da mu je i iz Washingtona i iz Moskve dano do znanja kako bi ignoriranje izborne volje građana bilo neprihvatljivo. Ali sve je to manje važno od onoga što je večeras jedino bitno: u Srbiji je pobijedila demokracija, i to je činjenica pred kojom sve ostalo mora ustuknuti.

Duga desetljeća srbijanske povijesti, od Miloševića i ubojstva Đinđića do Vučićeve vladavine, ne ulijevaju pretjerano povjerenje. Ali svatko tko je večeras bio u Srbiji, ili makar gledao prizore s njezinih ulica i trgova, vidio je nešto što ne treba relativizirati: sreću ljudi koji su ponovno povjerovali da mogu odlučivati o vlastitoj sudbini. Ako bi Srbija imala snage sačuvati nešto od toga trenutka, možda bi i čitav ovaj nesretni dio svijeta mogao odahnuti.

Naravno, iz Zagreba se i dalje može misliti da Srbija nikada neće priznati Kosovo, da o Srebrenici nikada neće misliti kao Sarajevo, da su stereotipi o Hrvatima neusporedivo tvrdokorniji nego što bismo željeli priznati i da njezino naoružavanje neće prestati. Možda su neke od tih procjena opravdane. Ali upravo zato Hrvatska bi ovaj trenutak morala iskoristiti da pred novi Beograd postavi jednostavno pitanje: mora li doista sve tako ostati dovijeka? Može li Srbija, stabilizirajući vlastito društvo, napokon prestati destabilizirati i svoju okolinu?

No pred studentskom Srbijom stoji pitanje mnogo teže od izborne pobjede. Može li ona uopće demontirati interesnu strukturu koja se desetljećima taložila i petrificirala u dubokim slojevima srbijanskoga društva, nadživljavajući sve promjene država, režima i ideologija?

Jer Srbija nije samo zemlja u kojoj su se vlast i kapital uzajamno pomagali. Ondje se, osobito tijekom posljednjih desetljeća, razvijala čitava tehnologija vladanja u kojoj su se dijelovi političkih elita, sigurnosnog aparata, organiziranog kriminala i privilegiranog poslovnog svijeta mogli povezivati u mreže uzajamne zaštite, ucjena i ovisnosti. Iza vidljivih političkih figura stoje manje vidljivi posrednici moći: ljudi koji raspolažu informacijama, vlasništvom, kompromitirajućim dosjeima, kapitalom i vezama što ne prestaju vrijediti nakon izbornog poraza. Tu su tajkuni čije stvarno vlasništvo nije uvijek lako utvrditi, tvrtke iza drugih tvrtki, računi u poreznim utočištima, sumnjivi tokovi novca, namješteni poslovi, javna poduzeća pretvorena u izvore privatne moći, mediji održavani političkim novcem i čitav sloj režimskih tehnologa koji ne moraju pobijediti ni na jednim izborima da bi nastavili upravljati važnim dijelovima društva.

A iznad svega, ili možda ispod svega, nalazi se osobita srbijanska tradicija tajnih službi. Od zavjereničkog nasljeđa Crne ruke i Majskog prevrata, preko kraljevskih političkih policija, jugoslavenske OZNA-e i UDBA-e, do Miloševićeva sigurnosnog aparata, razvijala se predodžba da država ima svoje vidljive institucije i svoje nevidljive gospodare. Nije riječ o neprekinutoj istoj organizaciji, nego o upornom preživljavanju jedne političke logike: služba ne mora samo štititi državu, nego sebi prisvaja pravo određivati što država jest, tko su njezini neprijatelji i tko u njoj smije politički opstati. Ta je tradicija svoju najmračniju potvrdu dobila u sprezi dijelova sigurnosnog aparata, paravojnih formacija i organiziranog kriminala tijekom devedesetih, a ubojstvo Zorana Đinđića ostalo je strašno upozorenje na to koliko je opasna država koja ne raspolaže monopolom nad vlastitom silom.

Tu dolazimo do bitnoga. Takav sustav nije moguće jednostavno smijeniti jer on nije samo vlast. On je način raspodjele novca, utjecaja, straha, povlastica i nekažnjivosti. Njegova moć nije samo u onima koji zapovijedaju, nego i u tisućama onih koji o njemu ovise, od vrhova državnog aparata do lokalnih moćnika, od poslovnih monopola do kompromitiranih policijskih, pravosudnih i administrativnih struktura. Takav poredak ima sposobnost prilagođavanja: promijeni političke zaštitnike, ponudi usluge novoj vlasti, sakrije tragove stare i nastavi poslovati kao da se ništa nije dogodilo. Ne mora čak ni srušiti novu vlast. Dovoljno je da je postupno učini ovisnom o sebi.

Može li studentska Srbija zahvatiti tako duboko? Može li uspostaviti stvarni nadzor nad službama, osloboditi pravosuđe, rasvijetliti tokove novca, otvoriti arhive i razvrgnuti saveze politike i kriminala? Ima li za to dovoljno znanja, ljudi, institucionalne snage i, naposljetku, vremena? Ili će se pokazati da je država, čak i kada njome upravljaju ljudi neupitne demokratske legitimnosti, preslaba pred strukturama koje su je desetljećima iznutra zaposjedale?

To je možda najteže pitanje ove noći. Jer demokracija se može osvojiti na izborima, ali se pravna država ne može uspostaviti samim prebrojavanjem glasova. A razgradnja takvog sustava mora se provesti upravo onim institucijama koje je on godinama oblikovao, kadrovski zaposjedao i korumpirao. U tome je gotovo tragičan paradoks svakog pokušaja duboke demokratske obnove: državu treba osloboditi sredstvima države koja tek treba biti oslobođena.

Zato večerašnju sreću Srbije valja poštovati, ali od nje ne treba zahtijevati čuda. Njezini građani učinili su ono što je bilo do njih. Sada pred njihovim predstavnicima stoji posao mnogo teži od pobjede nad Vučićem.

Srbija je večeras pokazala da može promijeniti vlast. Hoće li sutra uspjeti promijeniti državu, ili će se pokazati da su stvarni gospodari države nadživjeli i ovu vlast, pitanje je o kojemu ne ovisi samo njezina budućnost.

O tome, dobrim dijelom, ovisi i mir ovoga dijela Europe.