(25. obljetnica preminuća)

Ne bih mogla reći da sam poznavala ILIJU LADINA (Kozića), premda je ono malo naših susreta i razgovora bitno utjecalo na moje poimanje poezije i pjesničke sudbine. No, pticu poznaješ po perju, a pjesnika po srcu, pa je sve to jednostavnije. Susreli smo se na dva nastupa i tri razgovora, uvijek na poticaj DARE SEKULIĆ, njegove odane prijateljice. S njom je dijelio stihove, misli i lozovaču i sve troje odlično im je išlo. Darina teška sudbina i svojevrsna “obilježenost nesrećom”, privukle su u njenu blizinu toga neobičnog čovjeka. Meni je uporno govorio “Vi” unatoč standardnom bosanskom “tikanju”, što je nasmijavalo zajedničku nam Daru, pa me začikavala: “Pa kad on tebe vidi kao veliku gospođu, čak iz Zagreba!”. No, rekli bismo da je njegova finoća bila spontana, prožeta tankoćutnošću. Bio je odličan pjesnik i isto takav kozer : govorio je brzo, u slapovima rečenica, ponekad zakovrnuvši oči ispod gornjega kapka, kao u nekom mističnom zanosu. U njegovom je svijetu glava bila puna književnosti, dok se za realan život našlo veoma malo mjesta: taman toliko, da se oskudno preživljava. To je značilo da kao profesor francuskog i latinskog jezika, učen, trpeljiv i preskroman, treba deverati svoje dane po bosanskim selima, podučavajući djecu raznih uzrasta, budući da u gradovima, društvima, klubovima i koterijama”katedraša” za njega nije bilo mjesta.

Nije rečeno da ga je to osobito pogađalo. On je volio trave, ptice, prirodu, zrak, običan kruh, zdjelu graha, papriku i luk iz vrta, somun na kraju dana koji će pekari dati besplatno. Nekakvu, recimo, skromnu “udobnost”, kao što je Dara jednom ispričala anegdotu o pokućstvu. Budući da se i sama seljakala i rastajala, odustala je od kupovine gotovih stvari, mobilijara i slično, pa je izmolila u jednom garnizonu stare , solidne vojničke sanduke i od njih kao od lego-kockica, napravila dnevnu sobu, stol, ležaj, police. Ladin se već s vrata “onesvijestio” od ushita:

-Darooo, aman, kako ti imaš divan namještaj!

I onda mu je prijateljica “otpustila” jedan sanduk za stol i garderobu, što nikada nije zaboravio. Mogao je pisati uvijek i svuda, recitirati Horacija naizust, rasplakati se na javnom mjestu pod navalom empatije ili snažnih osjećaja. U preširokom, očito poklonjenom kaputu, jedva da bi se našao čisti rupčić, no olovke i papira bilo je dovoljno da se piše i prekraja, ono što je već stvoreno, kako bi nam bjelodano posvjedočio “KAKO ŽIVI ILIJA LADIN”. A o njemu sam, zapravo, čula mnogo prije susreta, u jednoj književnoj delegaciji, gdje je bio Dejan Đ., urednik, romanist, doktor književnosti, koji je u tadašnjem “ODJEKU” skupljao sva viđenija književna pera. On je imao osebujan način verbalnog portretiranja, duhovitog i blagonaklonog, pa anegdotu o Ladinu pamtim u detalje.

Dakle, u tom selu gdje je Ladin učiteljevao, škola bi se otvarala ranom zorom. Podvornik i učo stizali bi u isto vrijeme. Ladin bi se umio, oprao se do pasa na lavabou, tim istim sapunom i kosu namazao i oprao, potom sredio čarape, čvrsto ožmikao i stavio sušiti kraj razgorjele peći. Skupio bi tri stolice, ruku savinuo pod glavu i odspavao do početka nastave, taman da bude oran govoriti, gestikulirati, dizati oči k nebu kao sv. Franjo (već je uočeno koliko mu je bio sličan!). Svoje plemenito ubogarstvo tada bi pretvorio u intelektualnu raskoš, nesebično je dijeleći djeci koja su mu na putu života povjerena i dodijeljena. I u Parizu i u Sarajevu, u Mostaru i Travniku bio je osebujan, svoj, njegov personalitet nadvisivao je svaku običnost. Taj “ujevićevski soj” kod nas je izumro, i po talentu i po slobodi življenja, no čast nam je što smo neke od posljednjih, poput Ladina, Severa, Mahića, poznavali uživo.

Što se tiče onih drugih, koji ga iz zlobe i zavisti do smrti nisu poznavali, nećemo na njih trošiti riječi, nisu nam važni bili ni tada ni sada ni nikada. Ni o jednom o njih nismo pisali , niti to želimo. O Ladinu pak, govorit ćemo uvijek, misli na njega njegova “velika gospođa”, nadajući se položaju “kibica” u partiji koju s Darom igra s onu stranu oblaka, brišući bradu umrljanu od kupina i točajući stopala u vodi nekog potoka.

-Darrro, bona, što ti imaš lijep osmijeh i brz mozak-govori njoj Ilija- čudim se kako sam mogao to dolje ne primijetiti?

Božica Jelušić