“Loša bila četr’es’ peta
Rasula nas preko svijeta
A sad nova loza raste
Vratile se doma laste”
Pjeva Thompson ne mareći za racionalno zakržljali i svijet hrvatske demokratske politike i ekonomije, nudeći alternativu zasnovanu na iracionalizmu i emocijama koje evociraju romantičnu nostalgiju za ustaštvom istodobno ističući gnjev prema Jugoslaviji, čiji je dio Hrvatska dugo bila, te dakako Srbima, komunistima i ostalim Judama. U maniri pučkog tribuna Thompson kaže kako “Židovima ništa nije skrivio ni Isus, pa su ga svejedno razapeli.” Adolf Hitler radikalno mrzi Židove, ne zbog izdaje Isusa, već ih naziva ”parazitima” i okrivljuje za svjetsku komunističko imperijalističku zavjeru te se zalaže i sprovodi holokaust, potpuno ”uklanjanje Židova” iz svijeta i povijesti. Kako bilo, mitska obnova ustaškog duha, plasirana kao domoljublje, ljubav i kršćanstvo danas poprima sve dublje i sve snažnije masovne manifestacije gotovo kvazi-religiozne prirode. Neke navijačke skupine više djeluju kao mračne koterije preko kojih se ulazi u veliko vrijeme mita, ispunjava romantična čežnja za povezivanjem s ”izvornim” hrvatskim (ustaškim) duhom kao iskustvom tragičnog herojstva u povijesnom porazu. Začuđujuć je bio i potez predsjednika Tuđmana, prije partizanskog generala, koji je početkom devedesetih za hrvatskog ambasadora u Argentini imenovao emigranta dr. Ivu Rojnicu, potpisnika rasnih zakona u NDH koji su doveli do masovnih zločina, a za koja ovaj nije nikada odgovarao.
Neke navijačke skupine danas više djeluju kao mračne koterije koje istražuju pseudo-religiozno iskustvo prijašnje svete tragedije u povijesno porazu no kao sportska društva. Gromoglasni pozdravi i klicanja nacističkih pozdrava na utakmicama, bakljade, topovski udari, Thompsonov pjesmarij prilikom dočeka nogometne reprezentacije, monumentalna arhitektura stadiona, marševi po ulicama i nasilje, poriv da se gotovo transcendentno pojedinac stopi s kolektivom kako bi zadobio osjećaj beskonačnosti, nisu novost. Takva pojava pronalazi se i u nacističkim masovnim demonstracijama tridesetih godina prošlog vijeka u njemačkom rađanju nacizma. I u našem primjeru romantična fascinacija patnjom (1945, Bleiburg, komunistička diktatura, srpska hegemonija, Jugoslavija, Jude, itd.) i sada kolektivni otpor putem iskorištavanja sportskih događaja, postoji i događa se zato da se stvori nova tragedija i novi heroji, nove žrtve za zajednicu (Hrvatsku). Masovna histerija u Splitu samo je nastavak slijeđenja drevnih principa tragičnog herojstva. Ovog puta ne kao smrt na bojišnici, već kao sumrak svih vrijednosti koje nisu dio mitske prošlosti i mistične volje naroda (mase).
Kriza modernosti koja se u nas osjeća posvuda, od nogometa, popularne glazbe i kulture, mediokritetske političke vlasti i oporbe, vakuum životne perspektive i očaja kao javno prešućivane osnovna tona egzistencije doveo je do toga da se iracionalni svijeta mitova, patnje, herojstva i obećane veličine ispoljava na stadionu kao težnja za povratkom (rekonstrukcijom) ”zlatnog doba” (valjda NDH). K tome u prilog idu i brojne druge mitologemi i maštarije (narodni kraljevi, plemstvo, ratovi s Turcima, zlatni srednji vijek, itd.). Prošlost postaje ”novost”, a ova zadnja koja je u svoj toj šarolikoj stravi izronila zvala se ”Adolf Hitler”.