S Titom nema greške

Vraćajući se u Zagreb idućeg jutra osjećao sam se kao da se vraćam u ludnicu. Nema šarmantnog povratka u metropolu. Ovdje su sve i svi nečije vlasništvo i to se snažno osjeća. Prolaznici su u vlasništvu trgovačkih kompanija i njihovih centara, kuće i stanovi anonimnih odvjetničkih tvrtki, povijest pripada dobro plaćenim narikačama, a dušom se bave narcisoidni lažovi. Moj djed koji se volio kartati i kog su frendovi zvali Židov jer je bio škrt i prgav, rekel bi: čisti auzmeš! Na zidu kuće u Savskoj ulici nacrtan je ljubičasti cvijet i iznad njega piše: Što te ne ubije to te ojača. Nisam baš siguran u tu maksimu iako bih je rado flomasterom Karli napisao na donjem dijelu trbuha, ili još malo niže. Vozeći se dalje prema centru grada prepustio sam se razmišljanju o misteriju zajebanih faca koje se mogu susresti u gotovo svakoj ulici. Nose ih likovi koji kao da svakodnevno kući pred ogledalom vježbaju složiti što neprijatnije lice. Onda ga nabace kad izlaze vjerujući kako takozvani pozitivan pristup životu mora biti napet sve do fizičke boli. Sve je u ovom gradu usađeno u preobraženju koje gotovo suludo dotiče čovjeka u svakojakim prilikama. Naime, nitko nije izuzet od toga da u budućnosti postane hulja ili ostane sam. Da parafraziram pjesnika: Zagreb, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još, dok ovdje ćutim, bdim, i mrem,

Rat je umnogome sve promijenio i mislim da ću cijeli život osjećati posljedice nemira i tjeskoba koje sam u njemu doživio. Živim od mirovine, što i nije tolika sreća koliko je ta što auto parkiram u vlastitom dvorištu čime se izbjegne niz neugodnosti i gubljenja vremena. U svom prostranom stanu kupljenom davno prije privatizacije stambenih prostora, čime se nova vlast najprije dodvorila građanstvu dijeleći im nekretnine za siću, prvo sam otvorio prozore kako bi ušao svjež zrak. Osim računa koji nemilice stižu jedino vrijedno bio je novi broj Vanity Faira. briljantnog hipsterskog časopisa za scenu, politiku i modu. Sada su pisali o popularnim ”desnim šovinistima’, o jednom slikovitom liku koji je to postao nakon što je prestao biti dugogodišnji vegetarijanac i dogmatični feminist. Uvijek bi mi bilo sumnjivo kada bi dvolični desničari sadili drveće za spas planete a istovremeno se ulizivali krupnom kapitalu koji je odgovoran za katastrofične klimatske promjene.

Taj me titraj katastrofičnosti podsjetio da već mjesecima nisam spavao s bivšom suprugom Kokom. Ona je još od mladosti, točnije od kada je prekinula s prvim dečkom, imala suicidalne misli. Ipak, ni nakon rastave i našeg ne previše sretnog višegodišnjeg braka nije se mogla ubiti. Doduše, znala je u krizi dolaziti k meni moleći me da je ubijem, nakon čega bi obično završili u postelji ševeći se do smrti. Ta utjeha u nesreći samo je potvrdila da je seks sada bio bolji nego kad smo bili u braku. Nakon nekog vremena ti su susreti postali rjeđi jer ju je opterećivalo to što ne živimo poput drugih i zato što joj se činilo da je sve u životu bez nekog cilja. Koka je cijeli život živjela u stanu sada već davno pokojnih roditelja na početku Pantovčaka. Avangardne prugaste tapete s ležerno rasutim konturama malih grbova ličile su na neke uratke Mirka Ilića za naslovne strane svjetskih magazina. I sve je drugo moralo biti chik, od boljih komada modernog dizajnerskog namještaja, zastora koje su sašile šnajderice koje šivaju za HNK, slika mondenih likovnih umjetnika, pa sve do ekskluzivnog escajga i nenormalno debele švicarske navodno ekološke daske na zahodu. Štimung napet kao na pozornici, mislila je, doprinijet će tome da se baš tu, u njezinom domu, shvate i razumiju sve pa i one ”najdublje istine” o svijetu, životu i ljudima. No, ta su se ambiciozno zamišljena druženja s poznanicima i prijateljima uglavnom završavala prepričavanjem kuloarskih priča, sočnim tračevima i ogovaranjima s visoka.

Kako bilo, Koka se nije javljala na mobitel, što me i nije bog zna kako rastužilo. Moguće kako je zauzeta dramatičnom izvedbom u kojoj nekom koga je tek upoznala objašnjava Freudovski nagon za smrću u svom primjeru. To joj je često bila omiljena točka koja je obično završavala pomalo mističnim zaključkom kako nam je svima sudbina nepoznata. Potom bi se povukla ne javljajući se nikome par dana samo zato da vidi kakav je efekt izazvala njezina predstava. Mislim da se nikad nije dogodilo da dobije nešto više od preporuka kakvom psihoterapeutu ili barem vidovnjaku koji ”zna čitati” karte, one životne.

Dok sam ubacio zamazani veš u mašinu važna novost na televizijskim vijestima bila je da se crveni grafit Tito noćas pojavio i na hramu svetog Save u Beogradu. Policija i žandarmerija poduzimaju radnje, a komentar iz krugova bliskih vlasti bio je da se nesumnjivo radio o još jednoj ustaškoj provokaciji hrvatskih tajnih službi kako bi se uzdrmao režim. Navodilo se kako će se o tom slučaju koji pogađa cijelo pravoslavlje uskoro u posebnoj poruci oglasiti i Kremlj. Nije se trebalo dugo čekati. Nakon dvadesetak minuta Glasnogovornica ruske vlade izjavila je kako su zgranuti time što je i na zidinama Kremlja uočen veliki natpis Tito crvenom bojom. Rusi nisu imali ideju koga bi konkretno optužili, ali su naglasili kako je sigurno posrijedi provokacija zapadnih agentura. Beograd nisu ni spomenuli. Sve se to činilo podosta nabrijano i bizarno.

Nakon više od 40 godina od Titove smrti njegovo ime je izgleda politički tabu koji i dalje konsternira, ako ne svekoliku javnost, onda bar raznorazne vlastodršce. Šteta što mediji malo na prošire priču o tome kako je u mladosti bio bravar i probni vozač za prototipove auto firme Porsche ili vice-prvak austrougarske vojske u mačevanju. Ime mu se i prije uredno nalazilo na potjernicama policije Kraljevine Jugoslavije ali i onima koje je štampao i dijelio Gestapo, dok je u bivšoj Jugi njegov lik bio otisnut na novčanici od 5000 dinara. Sada se, eto, digla pak velika dreka zbog grafita daleko manje nominalne vrijednosti. Pitam se da li bi itko uopće primijetio grafit ”Veliki brat” da ga je netko narisao na nekoj crkvi? Taj bi zasigurno bio odmah krivo shvaćen, dok s Titom, eto, nema greške.

Narudžbe za knjigu: shura.publications@dborkovic37